Naslovna / Vijesti iz povijesti / Dragocjeni velikani / Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe
Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe


U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i putopisac mogu smjestiti u neki konkretniji ili pak osobni kontekst. I to sam nehotice činio u sebi, kao da mu se odužujem. Šturo spominjanje događaja iz života, ekspedicija koje je vodio, filmova koje je snimio i nagrada koje je dobivao, uz podsjećanje na televizijski show za koji znaju i najmlađi, podsjećalo me na činjenicu koliko se opće poznavanje Malnarove biografije istraživača i putopisca bazira na podacima iz njegove jedine putopisne knjige i legendama koje je usput zaslužio.

Željko Malnar je za mene prvo bio karizmatični putopisac i pustolov, a tek zatim novinar i televizijski voditelj. „Noćnu moru“ sam najviše cijenio kad je sadržavala Malnarove stare putopise i priče s putovanja, ali volio sam da je tu ma kakva bila. Davala je neku sigurnost tim subotnjim noćima i kad ih ne bih bdio uz televizor. Mnoge kadrove iz Malnarovih starijih putopisa i televizijskih pojavljivanja prikazanih u „Nightmare Stageu“ prepoznajem s posebnim osjećanjem, bilo da me podsjećaju na gledateljska iskustva iz djetinjstva ili na vlastita putnička iskustva. U najboljem slučaju na oboje zajedno. Jer, potrage za drukčijim kulturama, mjestima, iskustvima i idejama postale su i moje dobrim dijelom zahvaljujući Željku Malnaru. Gdje je bio i što je radio Željko Malnar? I kako je mogao usmjeriti živote klincima koji ga se sjećaju prije pojavljivanja na lokalnim televizijama?

 

Druga vremena za putnike

 

Bila su to druga vremena, kada je istraživanje svijeta još bilo moguće, kad je putovanje van utabanih putova još značilo istinsku avanturu i putniku zasluživalo titulu pustolova i istraživača. I u Malnarovo se vrijeme puno putovalo, ali svijet nije bio posve istražen i snimljen, i tako pristupačan. Želju za slobodom, naročito slobodom kretanja, usprkos ekonomskim (ne)mogućnostima u vrijeme Malnarovih početaka utjelovljivali su hipiji. Biti u stanju „pokupiti krpice“ (gotovo doslovno) i nekamo otići, bez velike prtljage i budžeta, „računajući“ na autostop i vlastiti zajednički prijevoz, a ponajviše na dobronamjernost drugih ljudi koji jesu, ili nisu, kao ti. Nakon šezdesetih i sedamdesetih u kojima je evoluirala vrsta takvih putnika na daleke pruge tzv. overlanderi, sličan način razmišljanja i makar privremeni stil života postoji i danas, ali u jednom znatno drukčijem svijetu.

Željko Malnar je životni put i imidž svjetskog putnika, pustolova i istraživača „mističnih svjetova“ izgradio sedamdesetih godina ponajviše s osloncem na hipijevsko „putovanje na istok“. Bio je dvadesetogodišnji student medicine u Zagrebu kad je s nekoliko zelenih novčanica u džepu prvi put uskočio na hipi prugu i otputovao na Istok, u Istanbul.

Za mlade hipije sa Zapada put na istok je vodio preko Jugoslavije (autoputom „Bratstvo i jedinstvo“) i Bugarske, iza „željezne zavjese“, i grad na raskršću Zapada i Istoka, Europe i Azije, bio je prva postaja otkuda je započinjala avantura. U Istanbulu su se okupljali putnici iz svih dijelova Amerike i Europe, koji su usmenom predajom jedni drugima prenosili informacije o putovanju – u vrijeme kad nisu postojali putni vodiči specijalizirani za takva niskobudžetna kopnena putovanja. Na jednom takvom putovanju našao se i Malnarov budući suputnik, doktorand ekonomije Borna Bebek, koji je o tome 1979. objavio sjajnu „Santhanu“.

Groznica putovanja na Istok u potrazi za pustolovinom i istočnjačkom duhovnošću, koja je domet najčešće dostizala u konzumaciji marihuane i hašiša, u slobodnoj Goi ili Kathmanduu, nije zaobilazila ni mlade Jugoslavene. Dolazeći iz nesvrstane i socijalističke Jugoslavije, mladići i djevojke koji su se pridruživali stranim magic busovima, ili su najprije do Istanbula stizali direktnim vlakovima ili osobnim automobilima – u „fići“ umjesto u wolkswagenovoj „bubi“ – lakše (i jeftinije) su prelazili granice zemalja Trećeg svijeta nego njihovi europski kolege, jer nisu trebali vize.

 

Journeys to other worlds

 

Tako se i Malnar u jeku hipijevskih pohoda na Istok ubrzo zatim našao u Afganistanu i Pakistanu. Pričao je da se tu financirao tako što je za jednog trgovca ćilimima upućivao hipije da hodaju preko novih tepiha, ne bi li ih on (trgovac) kasnije prodao kao antikne. U Indiji je potom nastavio živjeti punih deset godina, prijateljujući s najrazličitijim ljudima, od „prebjeglog“ američkog redatelja Conrada Rooksa do budućeg indijskog premijera Rajiva Gandhija. Diplomu s odsjeka za film stekao je na renomiranom Institutu za masovne komunikacije u Delhiju, nakon čega je učio i indijsku filozofiju i religiju u ašramu Swamija Shyama u Himachal Pradeshu.

Svjedočanstva o tom razdoblju života uglavnom su usmena, ali o jednom Malnarovom hipijevskom putovanju s početka sedamdesetih postoji i pisani trag je koji je ostavila njegova prva supruga, indologinja Karmen Bašić u knjizi Krajolici, ljudi, predanosti (2002.) s dnevničkim zapisima i fotografijama s njihova zajedničkog putovanja na Istok u „fići“ i boravka u Indiji. U tim zapisima nema ni traga ekstravagancijama o kakvima će Željko kasnije pričati, ali, njegovo se ime u njima ionako rijetko pojavljuje, uglavnom kad je odsutan, negdje u Goi, gdje je, za pretpostaviti je, skupljao iskustva koja će mu pod stare dane u „Noćnoj mori“ postati sjećanja o tome kako je bio „šef hipija u Goi“.

Filmove je počeo snimati za strane producente i producentske kuće u Indiji, a snimao je i za vladu države Rajasthan. Rani Malnarovi dokumantarci imaju vrijednost poetskih zapisa s prepoznatljivom dozom mističnosti u prikazu indijske zbilje (često one nevidljive, koja mu je bila bitnija). Po povratku u domovinu uspostavio je suradnju s jugoslavenskim kućama te za zagrebačku televiziju 1977. vodi ekspediciju o kojoj će zajedno s Bornom Bebekom snimiti dokumentarni serijal „Put na Istok“ i napisati knjigu „U potrazi za staklenim gradom“. Opisano putovanje u značajnom dijelu ponavlja hipi rutu koju su obojica, svaki na svoj individulni način, prethodno već prošli. Knjiga nosi posvetu s napomenom da je „put na istok put čovjeka u samog sebe“.

Televizija Zagreb nastavila je emitirati i Malnarove reportaže snimane tijekom velike međunarodne ekspedicije „Around the Tropic World“ od 1982. do 1986. Riječ je o jednoj od najvećih istraživačkih ekspedicija koja je u tri godine plovidbe oko tropskog pojasa prešla preko 30000 milja i uplovila u 40 luka u 25 zemalja. Malnar je bio jedan od ekspedicijskih zapovjednika i radio je kao snimatelj i redatelj za kooperaciju američke tvrtke Tropic Venture i londonskog Institute of Ecotehnics. Televizija Zagreb bila je koproducent američkog serijala nastalog na toj ekspediciji, „Journeys to Other Worlds“, u njegovoj režiji.

U svibnju 1991. Željko Malnar je krenuo na svoje posljednje veće putovanje. I ovaj put na Istok, i to putevima Aleksandra Velikog, na konjima. Ekspediciju je prekinuo u Jordanu zbog izbijanja rata u Hrvatskoj i o njoj snimio kraći dokumentarni serijal „Putevima Aleksandra Velikog“. Nakon toga, od 1992. godine, kontinuirano je trajala Malnarova druga televizijska i novinarska karijera. U svojim posljednjim kolumnama u „Globusu“ opisivao je tu svoju posljednju ekspediciju tragom Aleksandra Makedonskog.

 

Nastavlja se…

(Tekst je objavljen u dvotjedniku za društvena i kulturna zbivanja Zarez)

About Juraj Bubalo/PutOpija

Juraj Bubalo rođen je 1976. u Zagrebu. Život putnika započeo je tijekom studija filozofije i sociologije, obilazeći najprije europske, a zatim i azijske zemlje. Vođen pustolovnim duhom i istraživačkom radoznalošću, u posljednjih je petnaestak godina proputovao razne predjele južne i jugoistočne Azije, Bliskog istoka i Afrike. Od prvog velikog puta u Indiju i Nepal ima naviku pismeno (i slikovno) oblikovati svoja putovanja, kako bi u njima, povrh saznanja o svijetu u kojem (se) živi, otkrivao vlastita unutarnja značenja. Na svakom je putovanju poklonio i dobio djelić sebe. Osim putopisa, piše eseje i stručne članke iz područja filozofije, sociologije i umjetnosti. Autor je izložbe fotografija "Druga lica Trećeg svijeta" i knjiga Put Indije (2007), Sto dana Azije (2011), Dodir Orijenta (2014). Radi kao profesor u Zagrebu i povremeno se bavi prevođenjem.

Check Also

3-001

Rusija: Srce ključa, prsti mrznu

U veljači 2015. godine plesala sam u stanu od sreće, misleći o mogućnosti da otputujem ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>