Naslovna / Vijesti iz povijesti / Dragocjeni velikani / Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe (II.dio)
16 oktTrezor2

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe (II.dio)


Sjedeći naslonjen na zid…

 

Iz svoje dječačke dobi u osamdesetima sjećam se, dakle, putopisnih filmova Željka Malnara, ne samo prigodno, na spomen njegova imena kao većina iz moje generacije, nego na putovanjima – skupljajući doživljaje i iskustva s mjesta do kojih sam doputovao, ako ne zbog toga jer sam za njih od njega čuo, onda zato jer me tjerala žudnja za traganjem ili za „svjetlošću Istoka“, koju mi je Malnar ucijepio svojim pričama i filmovima.

 

I drugi su, naravno, putovali, snimali i pisali o dalekim i nepoznatim predjelima, ali nitko to nije činio na tako originalan, tajanstven i privlačan način. Nitko na televiziji s time nije prolazio tako zapaženo kao Željko Malnar.

 

Ne pamtim razdoblje u životu kada me putovanja nisu zanimala, ali znam kada me prvi put zainteresirala Indija, Rajasthan, pustinja Thar – kada sam prvi put za njih čuo, od visokog crnokosog muškarca u pidžami, koji se s puškom na ramenu pojavio jednog jutra u dječjoj emisiji. Bio je to Željko Malnar. Poslije toga povezivao sam njegov lik s kadrovima iz putopisnih filmova na koje bih povremeno i s udivljenjem naletjeo na televiziji.

 

Otputovavši prvi put na Istok, u Indiju, petnaestak godina kasnije, prvo sam vrijeme proveo u pustinjskom dijelu Rajasthana. Pokušavajući dokučiti zamršenu indijsku zbilju, nepojmljivi svijet indijskih mravinjaka, htio sam sabrati misli i odmoriti oči i tijelo u jednoličnoj opojnosti indijske pustinje Thar. Pustinja je mjesto u kojem se stvari mogu spoznati snažnije, u kojem se istine koje nosimo u sebi katkad mogu jasnije ugledati: odsutnost fizičkih sadržaja i kretanja nadomješta živost pobuđenih misli.

 

Tu nije bilo hramova, bazara, buke, prometa, prljavštine kao u indijskim gradovima, ničega što bi mi odvlačilo pažnju u širinu umjesto u sebe. (Jer putovanje sam, naravno, shvaćao kao put u samoga sebe.) I upravo tu, gotovo usred ničega, u pustinji Thar, sasvim neočekivano sam pronašao prvu stvar koju sam kao putnik priželjkivao. Prethodno nisam znao što je to, ali sad sam znao da sam je vidio davno u jednom filmu Željka Malnara.

 

Sjedeći naslonjen na zid nekog pustinjskog kućerka uz čije je rubove vjetar nanio pijesak, stvorivši meku podlogu i udoban naslon za počinak u hladu, sjetio sam se jedne snimke iz Malnarovog filma iz Rajasthana. Riječ je bila možda o jednom kratkom kadru, možda sasvim slučajnom, u kojem je mladi Željko sjedio naslonjen na sličan neki zid i razgovara s čovjekom s bijelim turbanom. Moj vodič izgledao je isto kao i njegov sugovornik, ali stvar nije bila u čovjeku s turbanom nego u Malnaru. Lice mu je bilo ozareno osjećanjem koje sam taj čas sam spoznao. Osjećanjem teško iskazivom, a koje ima svaki mladi čovjek s usplamtjelom željom da slobodno pronalazi svoju istinu na putovanjima u dalekim zemljama i kod ljudi čiji jezik može razumijeti već iz entuzijazma kojim je obuzet. Ta slika koju sam ponio u pamćenju iz djetinjstva sadržavala je važnu misao vodilju dok sam dječački zamišljao vrijeme kad ću moći ostvariti vlastite želje putujući svijetom slobodan od svega što me zamara.

 

Kad bih morao ponijeti samo jednu fotografiju s nekog svog putovanja izabrao bih da to bude ona koja najviše asocira na taj prizor, zbog značenja koja iz njega izbijaju, pa makar jer sam ih u njega sam ugradio. Ovo unutrašnje „otkriće“ putnika nije označavalo kraj nego početak – nešto što sam bio spreman primiti i krenuti dalje s još jačim oduševljenjem.

 

Tražeći Baroli

 

Saznanje da je moj pustinjski vodič etnički Rom pobudilo mi je novu asocijaciju na Indiju. Odnekud iz pamćenja izronilo je ime Baroli, snažno, poput zagnjurene lopte iz vode. Sjetio sam se jednog davnog sunčanog poslijepodneva u mojoj dječjoj sobi kada sam na televiziji ugledao dokumentarni film o Indiji. Prisjetio sam se prve rečenice kojom su se komentirali uvodni kadrovi s prizorima jednostavnog seljačkog života indijskih zemljoradnika, folklornog šarenila i primitivne svakodnevice. Pogleda prikovanog u raznobojne slike stranog i beskrajno dalekog života, nisam mogao dovoljno razrogačiti oči kako bih sve bolje upio: ono što sam vidio i čuo privuklo mi je svu pažnju. Misli netom okupirane mašte zalijepile su se na njih poput strugotina na magnet. Naglo se prekinula bezazlena dječačka razigranost običnog ljetnog popodneva. Ništa me dotad nije tako zaintrigiralo, svaka igra postala je manje zanimljivom i pustolovnom od promatranja tih živih slika.

 

Ono što je pripovijedač govorio u filmu imalo je istinski okus avanture: «Lutam jednom od sjevernih zemalja Indije, Rajasthanom, ili kako ga Indijci zovu Rajputanom. Tražim selo Baroli, pleme Roma koji su uvijek na putu, ali – kako starac reče – sada su ovdje». Spikerov glas zvučao je lažno, izvještačeno (očito nije bio autorov), i u njemu nisam mogao prepoznati pustolova iz dječje emisije. Ali bio je to on – Željko Malnar. I to na terenu koji je najbolje poznavao.

 

Kako se ne bih uzbudio? Dječacima je Avantura najljepša gospođica, nju je najuzbudljivije slijediti. Riječi Malnarova uvoda kao da su bile probrane u tu svrhu, da zagolicaju maštu mladog gledatelja: lutanje, potraga, nepoznato, čudno ime stanovnika što lutaju po egzotičnoj zemlji, koja se nalazi tko zna gdje u dalekoj Indiji; i sam spomen njihova puta zvučao je tajanstveno, čak mistično, u smislu za koje dijete ima osjetljivija čuvstva nego kasnije kad odraste, a onda i taj starac od niotkuda koji ga je uputio na odredište… Ma fantastično!

 

Odmah sam pomislio kako bi bilo sjajno pronaći to mjesto Baroli, ako zaista postoji, jer za njega nije čuo ni moj vodič ni itko domaći koga sam pitao. Malnarova kazivanja sam već naučio uzimati s oprezom, ali ipak…

 

„Znate li gdje se nalazi Baroli, jedno malo selo gdje živi romsko stanovništvo. Odnosno nije baš da u njemu žive“ – prisjećao sam se dalje dokumentarca –, „nego u njega navraćaju kao na ishodišno mjesto svojih lutanja, vršiti plemenske ceremonije jednom godišnje.“

 

Zgodimice sam ljudima spominjao ovu priču, ali nitko nigdje nije čuo za Baroli. Nakon par tjedana u Rajasthanu počeo sam se miriti s realnošću vlastitog puta kao potrage. Shvatio sam da ću u potragama, ma kakve one bile, često nalaziti manje od onog što tražim, ali da je ljepota baš u traganju za tim da se predmeti snova preklope s objektima zbilje. U tim sumnjama, udivljenjima, otkrivanjima zabluda, raskrivanjima zagonetki i jest ono što jednu potragu, jedno putovanje, čini vrijednim. Prigrlimo li stvari na taj način ništa nas neće pokolebati da nastavimo tražiti uvijek dalje i drukčije.

 

„Potraži to selo, čovječe!“ uvjeravao me jedan američki backpacker. „Čak i da se uvjeriš da ono ne postoji, da je samo plod mašte, tvoje ili od nekog drugog, potraga za takvom pričom uvijek se isplati. Ima li na svijetu išta ljepše od ispunjenja dječačkog sna?“

 

Tražio sam dalje, pitao ljude, i naposljetku našao Baroli. Selo se nalazi u regiji Hadoti, na jugu Rajasthana, u nekadašnjem banditskom području na rijeci Chambal. Dolazak do Barolija i boravak u njemu pružili su mi važno putničko iskustvo suočavanja sa stranim i nepoznatim. Samu prirodu koliko god bizarna bila za naše pojmove nikad ne ćemo doživjeti toliko stranom koliko to može biti život njezinih stanovnika, pogotovo kad se radi o njegovim najbjednijim i priprostijim oblicima. A upravo to su odavale slike u okviru prozorskog stakla lokalnog autobusa kojim sam se nakon par tjedana potrage približavao Baroliju. Polugoli crnpurasti ljudi čuče na zemlji ispred potleušica od osušenog blata, dok u pozadini, u šumarku kvrgavih stabala, promiče čopor majmuna. Bivoli okreću kola i vuku primitivne zaprege. Sve mi se činilo izdjeljano iz zemlje, zemlja se nalazila u svemu, kao osnovni element od kojeg se sastojao taj goli život.

 

Osjećao sam se kao stranac, sam upućen u nepoznati svijet. To sam u osnovi htio, biti odvažan poput istraživača, poput mog uzora iz djetinjstva: otkrivati nepoznati svijet, drukčije ljude. I sada sam se, zahvaljujući Malnaru, prvi put našao najbliže takvoj situaciji. I što je još bolje pronašao sam Baroli, upoznao njegove stanovnike kao drage domaćine, u kojima sam vidio snagu kojom Indija uspijeva prigušiti mnogobrojne utjecaje i čuva jezgru svog izvornog života, onoga što se naziva pravom Indijom. Indijom koju sam oduvijek žudio pronaći, koju traže svi. Nakon otkrića Malnarovog Barolija moje oči više nisu bile iste. Tu sam ulovio loptu koju je Željko ni ne znajući nekad davno zagnjurio.

 

I danas kad putujem, imam običaj na nekim posebnim mjestima uslikati se naslonjen na kakav zid s pogledom u daljinu. Činit ću to i dalje sa sjećanjem na Željka koji je otišao – dalje.

 

(Tekst je objavljen u dvotjedniku za društvena i kulturna zbivanja Zarez)

About Juraj Bubalo/PutOpija

Juraj Bubalo rođen je 1976. u Zagrebu. Život putnika započeo je tijekom studija filozofije i sociologije, obilazeći najprije europske, a zatim i azijske zemlje. Vođen pustolovnim duhom i istraživačkom radoznalošću, u posljednjih je petnaestak godina proputovao razne predjele južne i jugoistočne Azije, Bliskog istoka i Afrike. Od prvog velikog puta u Indiju i Nepal ima naviku pismeno (i slikovno) oblikovati svoja putovanja, kako bi u njima, povrh saznanja o svijetu u kojem (se) živi, otkrivao vlastita unutarnja značenja. Na svakom je putovanju poklonio i dobio djelić sebe. Osim putopisa, piše eseje i stručne članke iz područja filozofije, sociologije i umjetnosti. Autor je izložbe fotografija "Druga lica Trećeg svijeta" i knjiga Put Indije (2007), Sto dana Azije (2011), Dodir Orijenta (2014). Radi kao profesor u Zagrebu i povremeno se bavi prevođenjem.

Check Also

3-001

Rusija: Srce ključa, prsti mrznu

U veljači 2015. godine plesala sam u stanu od sreće, misleći o mogućnosti da otputujem ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>