Naslovna / Vijesti iz povijesti / Dragocjeni velikani / Sekelj napokon i u Africi i Oceaniji
sekelj

Sekelj napokon i u Africi i Oceaniji


Nakon kraćih izleta prijateljima u Ceylon i Izrael, došao je red posjetiti i Afriku. Pozvan od esperantista u Maroku, nije pritom propustio priliku zaći dublje u Saharu i upoznati se s plemenom Tuarega. Shvaćajući hitnu potrebu uspostavljanja veza i mimo službenih odnosa na političkoj razini, među običnim ljudima dvaju kontinenata, Afrike i Europe, Sekelj je već slijedeće godine namjerio «karavanom prijateljstva», koja se sastojala od esperantista iz Jugoslavije, Poljske, Engleske i Švicarske, doprinijeti «atmosferi međusobnog povjerenja» sa afričkim zemljama koje tek trebaju izboriti «svoju političku, društvenu i ekonomsku afirmaciju». Rezultat brojnih susreta s narodima raznih društvenih slojeva u Egiptu, Sudanu, Etiopiji, Somaliji, Keniji i Tanzaniji tijekom godine dana, koliko je putovanje trajalo, opisao je u knjizi «Djambo rafiki». (Jugoslavensko izdanje knjige objavljeno je u Zagrebu, 1965. s naslovom «Karavana prijateljstva».)

Tibor_Sekelj_Bogoljub_Grabarević_Subotica

Niz godina Sekelj je sudjelovao na konferencijama UNESCO-a, a službeno je prisustvovao i svim međunarodnim kongresima esperanta. U drugu ruku, te je pozive, kako je za strasnog putnika i razumljivo, odlično iskoristio da nastavi sa svojim svjetskim «putešestvijama». Na sastanak u Tokiju 1965. došao je i vratio se tako «sjevernom rutom», jer je već južnu Aziju poznavao: preko Rusije, Kine i Mongolije. U obilasku Mongolije, te izolirane zemlje iznimnih prirodnih osobina, kao i mnogo puta prije, Sekelja je, poslužila sreća. Nekadašnje Đingis-kanovo carstvo i njegovo današnje stanovništvo, imao je, naime, mogućnost upoznati, zahvaljujući svojim izvrsnim jahačkim sposobnostima (još jednom odlikom svih pravih pustolovnih istraživača), i u najskrivenijim zakutcima nepristupačnih stepa i polupustinja. Putovanja Europom poslije toga činila su se kao šetnja dvorištem. Sekelj je, prema vlastitim riječima, poznavao sve europske zemlje i u gotovo svima se osjećao kao kod kuće.

«Biti daleko» Tiboru Sekelju je bilo u krvi: kao šezdesetogodišnjak uputio se na peti kontinent, jedini na kojem još nije bio. Australija, Novi Zeland, Nova Gvineja: za starog prijatelja planina, prašuma i domorodaca kakav je on, to je bio dostojan završetak «šetanja» Zemljinom kuglom. I to je putovanje kao i svako dosad obilovalo zanimljivim dokumentarnim, književno-putopisnim i etnografskim materijalom. Uz očekivano mnoštvo novinskih članaka i fotografija, s njega je donio i snimljeni materijal za televizijsku seriju, knjigu uzbudljivih dnevničkih zapisa («Papuanski dnevnik») te vrijednu muzejsku kolekciju. A da u svemu nije manjkalo ni okusa autentične avanture dovoljno svjedoči epizoda (prepričana u „Na tragu doživljaja”) kako je tamo «pod stare dane», nesumnjivo i opet zahvaljujući svojoj sretnoj zvijezdi, za dlaku izbjegao postati žrtvom kanibalskih urođeničkih plemena. Tako je, međutim, ipak sretno završila i njegova zadnja velika ekspedicija. Ali putovati i pisati nije nikad prestao. »Za nekoga tko je putnik po temperamentu putovanja nemaju ni početka ni kraja» – napisao je Sekelj.

Iako većini ljudi najzanimljiviji, putopisi nisu jedini književni rod u kojem je njegova senzibilna osobnost našla izraz. Osim etnografskog materijala koji je revno skupljao kod brojnih naroda – svojih domaćina, Tibor Sekelj svijetu je pokazao i njihovu usmenu književnost; premda je – kaže – zahvaljujući istrajnosti u učenju njihovih jezika, «osjećao veće zadovoljstvo što sam učesnik jednog čarobnog, poetičnog svijeta, nego zbog eventualnog doprinosa kulturi prevođenjem poezije». U razlikama među narodima međusobno udaljenim i prostorno i vremenski, u različitim životnim uvjetima, Sekelj je na velikim temama ljudskog života kušao pronaći ono zajedničko svim ljudima različitih meridijana: indijancima iz prašuma, nomadima iz pustinja, gorštacima s planina, stanovnicima s vječnog leda. Koristeći se zapisima pjesničke riječi domorodaca i iz putopisa drugih autora, pjesme za zbirku Elpafu la sagon : el la buŝa poezio de la mondo preveo je sa, ni više ni manje, nego 24 jezika. (srpskohrvatski prijevod knjige «Odapni strelu put zvezda» izvorno objavljene na esperantu u Rotterdamu 1983. izdan je u Kruševcu 1986.)

Važan dio njegovog opusa, kako smo rekli, čine knjige za djecu i mlade, po kojima je ostao najpopularniji kod nas i u svijetu. Pišući za tu populaciju Sekelj je spretno posegnuo za susretima s djecom sa svojih brojnih putovanja i ekspedicija. U maniri vještog pripovjedača mnoge epizode s već opisanih putovanja oživjele su u novom svijetlu. Uz, naravno, tematiku priče i pustolovni karakter, ono što ih čini osobito privlačnim djeci sa svih meridijana jest radoznalost kojom pripovjedač otkriva i zaljubljuje se u prirodu i ljude koje je na putu sretao. Između njega i okoline uvijek dolazi do obostranih želja za prihvaćanjem i razumijevanjem nepoznatog svijeta koji si donose. Sposobnost da pritom uspije zamijetiti toplinu i nježnost najtananijih titraja dječje psihe i privlačno ih, nikad bez izrazitih ali nenametljivih, humanih pouka, predočiti u jednostavnim rečenicama slikovitih opisa, daje im, kako se prosto kaže, i srce i dušu. Upravo im to pruža univerzalni kvalitet kojim su ta djela zaslužila prepoznavanje i priznavanje u svijetu.

«Kumevava – sin prašume», spomenimo najznačajniju, usporedo je pisana na esperantu i na srpskohrvatskom, a objavljena je na 25 jezika u mnoštvu izdanja po svim kontinentima. U Japanu je proglašena jednom od četiri najbolja romana namijenjena omladinskom uzrastu, i godinama se čitala kao obavezna lektira u japanskim osnovnim školama. U bivšoj jugoslavenskoj federaciji najprije je tiskana na slovenskom u Ljubljani 1957, potom na makedonskom u Skoplju 1959, albanskom u Prištini 1962, te na izvornicima 1975. u Subotici i 1979. u Antwerpenu. Nakon japanskog i šireg svjetskog uspjeha trebala je biti publicirana i u popularnoj zagrebačkoj biblioteci «Vjeverica», no zbog žanrovskog «neuklapanja» u biblioteku do toga nije došlo. Kako je prvo subotičko izdanje bilo već rasprodano, autor je knjigu u vlastitoj nakladi objavio još dvaput 1985. i 1986, obogativši ju ilustracijama iz raznih drugih svjetskih izdanja. Roman se nastavio objavljivati diljem svijeta, a posljednje mu je izdanje izašlo 2010. na malteškom. Tibor Sekelj je zahvaljujući njemu (p)ostao najprevođeniji esperantski autor.

Uz dječje knjige i putopise koji i danas zavrjeđuju biti čitani kao zanimljivo i poučno štivo, Sekelj je pisao udžbenike i članke vezane za promidžbu esperanta, kao i predavanja s područja muzeologije. Posljednje godine života tim se aktivnostima posvetio u okviru raznih organizacija pri UNESCO-u, redovno putujući na konferencije u razna svjetska središta, na kojima se brojnim inicijativama zalagao za esperanto kao službeni jezik svijeta i za „etnografski muzej budućnosti”, kako glasi i tema njegova magistarskog rada, obranjena 1976. u Zagrebu.

Najbolji put za globalno prihvaćanje esperanta Sekelj je vidio u zemljama nesvrstanih, gdje esperanto, za razliku od drugih jezika bivših kolonijalnih gospodara koji se u njima govore, ne bi pretendirao biti jedini nego samo drugi jezik, dopuštajući postojanje vlastite nacionalne kulture, čak je i potičući, bez nametanja neke druge. Svjetski esperantski savez (UEA) imenovao ga je stoga zastupnikom pred pokretom nesvrstanih. I Sekelj je 1985. godine za konferenciju UNESCO-a pripremio drugu rezoluciju o esperantu, i osobno lobirao za njeno prihvaćanje na Generalnoj skupštini u Sofiji, gdje je konačno i donesena.

U svijetu muzeologa pak Sekelj je važio za revolucionara i inovatora. Iskustvo putnika i istraživača pomoglo mu je, kako kaže, „proširiti shvaćanja svrhe postojanja muzeja”. „Muzeji budućnosti” bi, u novom dobu medija koji služe kao prozori u svijet, umjesto nijemih zbirki predmeta, trebali postati atraktivni prostori, mjesta širenja ideja kojima bi izlošci bili samo ilustrativna sredstva i potkrijepa, da se npr. pokaže „kako su narodi svih kontinenata doprinijeli i doprinose ukupnom razvoju naše civilizacije”, od načina prehrane do ideje pravednosti. Sekelju je i ovdje, kao i u svemu, bilo najvažnije sporazumijevanje među različitim ljudima i razumijevanje njihovih svijetova. Tome je, može se reći, posvetio čitav život „rascijepljen na četiri strane: putovanje, pisanje, muzeologija (ranije etnologija) i esperanto”.

„Za mene mnogi misle da sam svetski putnik koji voli da obilazi zemlje, voli da vidi pejzaže… Međutim, to je drugorazredna stvar – da ja vidim pejzaže i gradove i razna čuda sveta. Ali primarna stvar je kod mene kontakt sa ljudima. Kad ne bih imao mogućnosti da kontaktiram sa ljudima, za mene putovanje ne bi ništa značilo. U stvari, za mene je premeštanje iz jednog mesta u drugo samo jedno nužno zlo. Potrebno mi je da budem negde, da razgovaram sa ljudima, da čujem njihova mišljenja, da vidim njihov način života i da shvatim u čemu je razlika među nama, ili među njima, ili među jednima i drugima. U čemu je razlika? U stvari, kao što rekoh, razlike su samo površinske”.

Aktivan do samog kraja, posljednja desetljeća života Tibor Sekelj živio je u Subotici, vojvođanskom gradu u kojem je četiri godine radio kao direktor Gradskog muzeja, i gdje je nakon smrti 20. rujna 1988. pokopan na Bajskom groblju, u Aleji zaslužnih građana, uz najviše gradske počasti. Na grobni mramor upisano je skromno „verkisto, mondvojaghanto” (književnik, svjetski putnik).

libro-por-tierra-d-indios-d-tibor-sekelj-12012-MLM20052654938_022014-F

Osamdesetih godina Sekelj je bio dobro poznato ime: čitala su ga djeca roditelja koji su sami desetljećima ranije slušali njegova predavanja i pratili njegove dogodovštine u Plavom vjesniku. Godinu poslije smrti, u listopadu 1989, zagrebački je muzej «Mimara» ugostio Dane Tibora Sekelja koji su iznenadili širinom prezentiranog opusa; bilo je izloženo devedeset svezaka Sekeljevih knjiga na tridesetak jezika. Zadivljeni, čitali smo one na hrvatskom i srpskom: «Kroz brazilske prašume», «Oluja na Aconcuagui», «U zemlji Indijanaca«, «Gde civilizacija prestaje», «Nepal otvara vrata», «Karavana prijateljstva», «Kumevava – sin prašume», «Na tragu doživljaja», «Padma – mala plesačica», «Temudžin – dečak stepe», «Djeca širom svijeta», «Odapni strelu put zvezda». Dvadesetak godina kasnije moramo se zapitati: gdje su danas ti naslovi? Tko ih čita?

Pustolovine i pouke koje u njima žive pobuđivale su maštu i želju za dalekim putovanjima, na posve različitim prostorima svijeta, koje je Sekelj i sam „prohodao” s namjerom da ih bolje (spo)razumije. Mnogi su mu na (na turskom, tamilskom, hebrejskom, kineskom…) zahvalili na ljubavi prema putovanjima ili esperantu koju su iz njih primili. No, svijet kakav je on opisivao pomalo je prestajao postojati, kao i „svjetski jezik” u kakav je vjerovao. Devedesetih godina Međunarodni lutkarski festival (PIF) izgubio je svoj esperantski karakter. Iščeznućem lika izgubile su se, takoreći, i konture Sekeljeve istraživačke i književne fizionomije. Ali, gubitak aktualnosti nije umanjio vrijednost humanističke poruke djela. Treba li djecu danas drukčije odgajati? Sekeljevu životnu filozofiju o vrijednosti čovjeka kao individue i svijeta kao čovječanstva i dalje je, i uvijek će biti, potrebno naglašavati. A ona sada zaslužuje – ne samo istraživača – oživjeti u novom ruhu Sekeljevih djela.»

 

(Tekst je u skraćenoj verziji objavljen u dvotjedniku za društvena i kulturna zbivanja Zarez)

About Juraj Bubalo/PutOpija

Juraj Bubalo rođen je 1976. u Zagrebu. Život putnika započeo je tijekom studija filozofije i sociologije, obilazeći najprije europske, a zatim i azijske zemlje. Vođen pustolovnim duhom i istraživačkom radoznalošću, u posljednjih je petnaestak godina proputovao razne predjele južne i jugoistočne Azije, Bliskog istoka i Afrike. Od prvog velikog puta u Indiju i Nepal ima naviku pismeno (i slikovno) oblikovati svoja putovanja, kako bi u njima, povrh saznanja o svijetu u kojem (se) živi, otkrivao vlastita unutarnja značenja. Na svakom je putovanju poklonio i dobio djelić sebe. Osim putopisa, piše eseje i stručne članke iz područja filozofije, sociologije i umjetnosti. Autor je izložbe fotografija "Druga lica Trećeg svijeta" i knjiga Put Indije (2007), Sto dana Azije (2011), Dodir Orijenta (2014). Radi kao profesor u Zagrebu i povremeno se bavi prevođenjem.

Check Also

Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe

U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>