Naslovna / Putopisi i putorisi / Priče sa Starog kontinenta / Rusija: Srce ključa, prsti mrznu
3-001

Rusija: Srce ključa, prsti mrznu


aleksandrovski-park-moskvaU veljači 2015. godine plesala sam u stanu od sreće, misleći o mogućnosti da otputujem u Rusiju. „Marta, dođi, to je moj dar za tebe“, rekao je ujo i ne znajući što mi je rekao, nasmijao mi obraze, razbudio u meni želju da se smrznem u moskovskoj noći, da me ugrije ruski samovar, da se izgubim na Nevskom prospektu, da se nađem iza uglova Starog Arbata i u svim onim knjigama koje me tamo čekaju, u svim onim čašama koje su me tamo čekale, u svim onim pirogima koji su me tamo dočekali. Da se izgubim, a ponajviše da se napokon- pronađem. Pojačala sam te večeri rusku glazbu, večerala uz Mosgorskog misleći kako će mi pristajati šubara i koliko ću puta gutati knedle ozbuđenja dok napokon ne otputujem u zemlju koju zovem riznicom života. A s kolikom sam lakoćom učila rusku morfologiju i usvajala shemu Crvenog trga iz udžbenika, čitala lektire i išla na predavanja! Rusija- studiram ju, istražujem, čitam, a sada ću ju napokon i vidjeti. Godinu dana čekala sam da se novonastali plan realizira. Putujući u međuvremenu Europom, veselila sam se pomisli da će moja pustolovina kulminirati iduće veljače, onog trenutka kad sjednem u avion u isčekivanju zemlje satkane od snijega, smrznutih nosova, gogoljevskog humora, veličanstvenih mostova, notnih zapisa Čajkovskog, Borodina, vjetrovitih peterburških ulica, taštine i topline, toplih čizama (i onih raspadnutih), piroga i kvasa i kabanica šarolikih neznanih masa, Puškinovih stihova, skupih odjela i zakrpanih kaputa, satkana od Crvenog na trgu u Moskvi, od Venecijanskog u Peterburgu, od mita, od leda, od topline, od ljudi i kipova, od veličine, misli, stihova, boja i mirisa… U Rusiju Petruševske i Sorokina, u vlakove pune pijanih Venjički i efermnosti i ništavila i trgovina i „čistogana“ i prosjaka…

Čekaj da ti kažem što je meni Rusija. Ako ćemo se razbijat na neke segmente, a nego što smo nego fragmentirani, rasčerupani i disperzirani u takvom i takvom životu, pa komad po komad- meni kao studentici ruskog jezika i književnosti i sociologije (kad se svijet već naveliko rastače) otputovati u Rusiju nije samo cirkulirati prostorom- putovanje u Rusiju je putovanje u riznicu informacija, fenomena, prošlosti i budućnosti, ono je poslastica i gorčina, vizija bogatstva i bijede, tamo su sve one žene čiji položaj istražujem analizirajući napisano i nastojeći pretpostaviti nenapisano, tamo su svi oni junaci i antijunaci koje srećem svakog dana ukoričene u romanima i sročene u stihovima, koje tražim i koji me nalaze, tamo su sva ona djeca beskućnici što stoje na ivici egzistencije, sva ona nagomilana tuga bijede, tamo su sve one neistražene sudbine koje čekaju da ih čujem, zapišem, ne zaboravim, podijelim.

Meni kao osobi iz male Hrvatske, još k tome male Slavonije, pa da ne kažem još malog sela Strizivojne nekad je bilo nezamislivo da ću nositi u džepu putovnicu ispunjenih stranica, putujući Europom, da ću dospjeti u Rusiju! Ja sam ju već navikla proputovati kad god poželim bez da se pokrenem, u onim putovanjima u kojima se naizgled ne krećeš, ali ja tebi je jasno- ti si prošao te ulice kad ih je opisivao Fjodor, ti si putovao u tim vagonima tik do Venedikta, probala si piroge s Pirogovom, tebi se odavno umiljavao Manilov.

Ali sad je postalo stvarno na drugačiji način. Sad ne samo da je Rusija prolazila kroz mene, napokon sam i ja išla kroz nju, njome, njoj. Prelaziti stranice, postade prelaziti stanice.

hotelska-soba-moskva

U veljači 2016., s vizom u džepu, šubarom na glavi i srcem u petama krenula sam na putešestvie od Brna preko Praga i Latvije do Moskve i Sankt Peterburga. Krenula od želje do ispunjenja, od plana do realizacije.

2

Kako se pripremiti za ruski februar?

Osim uzbuđenja i spremnosti na veliku avanturu, u Rusiju valja ponijeti debelih čarapa. U zimskoj ćeš Rusiji teško uživati/preživjeti, ako se ne opremiš toplom zimskom odjećom, dugim kaputom, čizmama i svom popratnom opremom, uključujući, dakako, šubaru- zaključi moja draga prijateljica i suputnica Grkinja (drugi put vidjela snijeg s 24 godine, prvi put otkrila oblike pahulja uživo- e to je bila sreća). I je, šubara će vas ugrijati kad krenu peterburški vjetrovi i moskovske pahulje, već vam potiljak i čelo obavija onim osjećajem da je i vaša glava postala nekako ruska- izbacite još osmijeh s repertuara i dodajte hladnoći na ulici onu na licu, i eto Rusa. Ne radi se ovdje o stereotipizaciji i prikazu Rusa kako nam nalažu predrasude, već progovara ono što bi sociolozi nazvali kulturni šok. Naime, već prvog dana mogla sam jasno razdvojiti svoj identitet u odnosu na okolinu u koju me spustio avion tog 16. veljače. U Moskvi mi je nedostajalo vidjeti osmijeh na ulici, onu pukotinu među razvučenim usnama- ono otvoreno na licima što k’o na trakama prolaze u dugim kolonama, velikim skupinama i još većim samoćama, svojstvenim velikim gradovima, zbijenim u krzno.

ermitage-peterburg

„Простите, пожлуйста“, obratila bih se ljubazno na ruskom, i upitala gdje je Puškinov muzej ili kako najbolje doći do mosta što leži na rijeci Moskvi ili prepoznati galeriju gdje izlažu Ajvazovskog, a uslijedilo bi uglavnom, smrknuto „Ne“ ili „Ne znam“ .No, znalo se dogoditi da se otopi nevoljkost i led u očima pa bi se neki od njih i predomislili, kasnije dovikujući smjer, ali nikako se ne smiješeći i pomalo se čudeći zašto su moji obrazi tako neobično razvučeni u radost. „Iritantni turisti“, može biti, ili tek loš dan, tko će ga znati, ali neke sam odgovore ipak dobila govoreći ruskom, nakon što bi odbili odgovoriti mojoj prijateljici Grkinji koja bi se obraćala na engleskom. Eh ruski čovječe. Ali ja sam se smiješila, dovoljno za cijele ulice, jer meni se napokon dogodila Rusija, moja su stopala stajala na Crvenom trgu, obišla Kreml’, trčala Aleksandrovskim parkom, klizala se na sniježnim uzbrdicama, plesala uz harmoniku uličnog svirača, moj je kaput zalila tiha moskovska kiša i moja je rukavica izgubljena u vjetru na ruskim stranputicama.

Bilo kako bilo, ja sam se naprosto osjećala kao da sam se vratila izgubljenom domu! Srce ključa, prsti mrznu- Rusija!

rijeka-moskva-moskva

Improviziranje ispred scenarija

Uz listu onih aktivnosti i mjesta koje znaš da moraš podsjetiti, uvijek mi je drago imati i onu drugu, praznu, na koju će tek dospjeti nezaboravna iskustva koja donosi neplaniranje i improvizacija. Iz Hrvatske sam, u Rusiju sam krenula iz Češke, s cimericom koja dolazi iz Grčke. Jednog sam ju dana u našoj studentskoj sobi pitala bi li išla sa mnom u Rusiju, na što je ona u jednom dahu odgovorila, „a zašto ne!“. I tako smo jednog popodneva predale zahtjeve za vizu, kupile karte i osmjelile se za prvo veliko zajedničko putovanje.

Zar je tu hodao Fjodor Dostojevski? Zar je ovdje Čehov upoznao svoju Olgu-Mašu? Zar zaista sjedim u Putinovoj loži opernog teatra? Zar da ovakvu toplinu mogu osjećati na minus 19?

al-park-moskva

Sjediti pod drvetom u dvorištu Gogoljeva doma, stajati pod Čehovljevim balkonom, poput svih onih ljudi koji su mu nekoć svakodnevno dolazili tražeći pomoć i lijekove, klizati se na Vorobjovim gorama tik uz MGU (Najveće i najstarije Moskovsko sveučilište), kušati ruske palačinke s kavijarom, svirati usnu harmoniku s ruskim glazbenicima, sjediti u Bulgakovljevu kazalištu- sve to možete, otpravite li se na putovanje u Rusiju. Obilazeći muzeje prepune ne samo ruske umjetnosti već ostvaraja iz cijeloga svijeta, uživale smo gledajući Rembrandtova djela smještena u muzeju A. S. Puškina, šetale po veličanstvenom Ermitageu, upijale boje sa slika, pomno promatrale obličja koja su grčki kipari davali svojim skulpturama, fotografirale, pamtile, učile… Promatrale dugo starinske satove i mehanizme, čudile se i upijale. Mene je očaravalo slušati vodiče kako govore na svom predivnom jeziku, a k tome još strastveno i učeno, o svemu onome što smo mi došle vidjeti. Mene, zaljubljenicu u  rusku kulturu, ali i nju, studenticu audio-vizualnih umjetnosti.

povijesni-muzej-crveni-trg

Svima onima koje ponekad ponese Dostojevski, zarobi ili oslobodi svojim stranicama, želim dočarati njegov dom koji sam posjetila u Peterburgu. Ne znam kako vam reći kakav je osjećaj pročitati na vratima: Ф. М. Достоевский, vidjeti njegov šešir i cigarete koje je motao, zagledati se u ikonu pred kojom je znao stajati satima, promatrati igračke njegove djece, čitati bilješke i gledati skice nastale dok je osmišljao Braću Karamazove ili promišljao Raskoljnikovljev plan, gotovo dotaknuti njegov kockarski set, a k tome još na kraju dana večerati u divnoj atmosferi restorana inspiriranog Fjodorovim životom, prepunim njegovih knjiga, pisaćih mašina, gramafona, starinskog namještaja (i najdivnijih vegeterijanskih ruskih specijaliteta)- ne znam kako bi ijedan zaljubljenik u rusku književnost mogao zaboraviti takve trenutke.

kuca-dostojevskoga-peterburg

Svakog smo dana Elena i ja istraživale Moskvu i Sankt Peterburg zajedno, sve do zadnjeg kad smo se odlučile razdvojiti i proživjeti svaka svoju. jednodnevnu priču. Razdvojiti dvije junakinje našeg novoosmišljenog putopisnog romana, kojega smo živjele gotovo dva tjedna, i dati svakoj vlastito mjesto radnje da popuni onaj prazni dio  na „to do“ listi.

5

„Ako jedne zimske noći neki putnik…“ (Italo Calvino)

Baš kao i što na stranicama ovog postmodernističkog romana, moja je avantura u Rusiji  iz dana u mijenjala žanr. Dovodila nas u dramatične situacije, čistila onako katarzično i snažno, učila danju, zabavljala noću. Moskva nas je jedne noći stavila pred krvavu tuču pijanih ruku i bijesnih pogleda, dok je s druge strane trga mladić u uniformi jahao bijelog konja dočekujući u kasu ledeno jutro. Moskva nas je jedne večeri dovela u kuću mladog ruskog para, prepunu topline, mirisa ruske kuhinje, sa stolom na kojem su bili servirani okusi, mašta, šarene salvete, ruski slani krastavci, kavijar, punjene palačinke (bliny), u sobe pune gitara, klavijatura, harmonika, mikrofona i crnih mačaka, punoj gostoprimstva, glasnog smijeha i dugih razgovora o umjetnosti, društvenoj pravednosti, straha od budućnosti, ali još više ispunjenoj planovima i željama i mladošću.  Poznanstvo s Dašenjkom i Ženjom donijelo mi je još i avanturu koja se dogodila kasnije, pretposlijednje večeri u Moskvi.

Kad sam te zimske noći kao putnik (ali ne i stranac) lutala Moskvom, Rusi su obilježavali Dan zaštitnika domovine, a osim vatrometa na Crvenom trgu i zatvorenih vrata muzeja, taj je dan pred mene stavio i odličnu predstavu s postavom mladih glumaca. Gledajući „Будь здоровь, школьник!“ (Nazdravlje, učeniče!), u Bulgakovljevu teatru, ne samo da sam vidjela prikaz mladih vojnika u ratu, svega onoga s čim su se susretali, svih onih emocija koje su kulminirale na bojištu smještenom na pozornici, ne samo da sam zadivljena gledala izvrsne mlade glumce i glumicu, već sam promatrajući lica u publici mogla vidjeti što je za Ruse predstavljao taj dan. Izašavši iz kazališta, odlučila sam šetati hladnom večernjom Moskvom sve do Starog Arbata, međutim priča je krenula drugačije.

crveni-trg-nocu

Šetajući ogrnuta toplim crnim kaputom i skrivena ispod šubare, uočila sam ispred sebe sedmero ljudi- dečki mojih godina. Jedan od njih učinio mi se neobično nalik glumcu kojega sam do maloprije gledala iz publike. Pošto su prošli kraj mene, okrenuh se još jednom i imam što vidjeti. Sva sedmorica stajali su okrenuti prema meni baš kao i ja prema njima, između nas dvjesto metara Male Nikitskaje ulice, kad jedan od njih potrči prema meni, smiješeći se. Osmijehnuh se i ja. Došavši do mene, uzima mi ruku, ljubi je i najljubaznije se predstavlja- Marlen Binazarov, u jednom dahu me pita tko sam i odakle, govori mi najljepše komplimente koji su zvučali još filmskije izgovoreni tako, u hipu, ruski od Rusa. Odgovorim mu, jednako ljubazno, da sam tek zamijenila jednoga od njih za glumca pa se tako i okrenula ne bi li se uvjerila je li to on ili ne, na što mi Marlen kaže kako nijedan od njih nije glumac, ali slučajnost je u tome da sva sedmorica rade u jednom drugom kazalištu. I tako se zapričavši, pridružim Marlenu i kazališnoj družini i krenemo u japanski restoran. I kreće jedna rusko kavalirska priča, počinje tako što mi otvaraju vrata, pomažu skinuti kaput, naručuju večeru i koktele, dok se ja smijem neobičnoj slučajnosti znatiželjna kako će ova večer završiti. Uz večeru me uče ruskim običajima, o zdravicama i ponašanju za stolom, što me veseli i obogaćuje, napokon praksom, umjesto teorije. Pile su se tekile, votke, kokteli, večer postade nasmijana, pijana i zadimljena, pridruži nam se moja Elena i otpoče zabavan ruski izlazak, večer ostade plesna i topla, utopljena u votki i kazališnim pričama. Novostečeni nas prijatelji pozovu na predstavu u kazalište u kojemu rade i mi pristanemo.

7

 Operno kazalište Helikon

Zadnjeg dana u Moskvi, posjetivši sve što smo uspjele, prošetavši mostom preko rijeke Moskve, vidjevši poznati Hram Krista Spasitelja (vrlo zanimljive povijesti), posjetivši dom-muzej Čajkovskoga, šetale smo ulicom gdje je živio poznati skladatelj. Predvečer smo napokon krenule prema kazalištu na zadanu adresu, gužvajući ogromnu kartu grada smrznutim prstima skrivenim u rukavicama. Ne iz nekog posebnog razloga, očekivala sam da idemo u nekakvo maleno kazalište nalik Bulgakovljevu koje sam posjetila prethodne noći. Međutim, ono gdje sam se našla, nije bilo ni nalik malenom kazalištu. Pred kazalištem je stajao Marlen, odjeven u Evgenija Onjegina, u fraku, s cilindrom na glavi i držao u ruci V.I.P. karte za njemačku operu, uveo nas u predivnu zgradu, potom u veliku dvoranu, doveo do sjedećih mjesta, posluženo nam je ne tako fino rusko pivo (ili su samo nepca bila razmažena češkim pivom koje smo tada uživale već pola godine) i otpočela je njemačka opera. Interaktivna, povezana s publikom, potpuno drugačija od mojih prijašnjih kazališnih iskustava. Zadivljene situacijom u kojoj smo se nenadano našle, po završetku smo opere izašle iz sale, gdje su nas dočekali jučerašnji prijatelji, svi od reda u odjelima i sjajnim cipelama, te nas poveli u razgledavanje kazališta.

ermitage-4

Posjetili smo dvorane s klavirima (gdje nam je jedan od njih i zasvirao), duge raskošne hodnike i dvorane, a potom nas je Marlen poveo (citiram) „tamo gdje ni ekskluzivne ekskurzije ne idu“. Prolazila sam tako garderobom prepunom raskošnih ruskih haljina spremnih za operne dive, sobama gdje su se izvođači pripremali tik pred izvedbe, promatrala njihove skupocjene glasovire, razgledala mehanizme ispod i povrh pozornice, dodirujući rekvizite i instrumente… Osoblje nas je ljubazno dočekalo i sa zadovoljstvom pričalo o povijesti kazališta i naprednim mehanizmima kojima je ovo ogromno operno kazalište bilo bogato. Postadoše odjednom Rusi najtoplija lica, ljubaznih glasova i otvorenih ruku. Prošavši čak i kroz ložu rezerviranu za državni vrh, dospjela sam na predivnu pozornicu. Još ne vjerujući kako sam se našla baš ovdje, na mjestu iz snova, smijala sam se istinski sretna, a kroz glavu mi prolazilo svo ono uzbuđenje koje sam osjetila šetajući pozornicama za svojih izvedbi, promišljajući u trenutku i O Cvetajevoj i o Vrkljan i o ostalim ulogama koje sam utjelovila tijekom svih godina na pozornici, sjećajući se sebe kao djevojčice sa žigicama, nesretne djevojčice s malim ratnim dnevnikom, lažljive Melite, Ibsenove Nore…

Grleći Marlena, nisam mogla suspregnuti uzbuđenje i radost. Plesala sam, smijala se, upijala sve što vidim i čujem, kad je ekipa zadužena za glazbu, vjerojatno iz šale, pustila stvar „It’s my life and it’s now or never, I am gonna live forever…“

Uzevši darove koje nam je Marlen priredio, izašle smo iz opernog kazališta Helikon, iznenađene, ispunjene, zahvalne i sretne i uputile se na posljednji Moscow mule u Moskvi.

Rusija- zima koja ugrije srce.

8

PHOTO: Eleni Boura i Marta Džaja

About Za PutOpiju piše Marta Džaja

Check Also

Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe

U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>