Naslovna / Vijesti iz povijesti / Dragocjeni velikani / Po plemenima, plemenima i plemenima
article_big_133285749510

Po plemenima, plemenima i plemenima


Tibor Sekelj boravio je u preko 90 zemalja svijeta, naučio 24 jezika i napisao dvadesetak knjiga; bio je poliglot, novinar, redatelj, književnik, istraživač, etnograf, muzeolog, esperantist, politički aktivist… Podvig je uopće pobrojati čime se sve tijekom života bavio. Svakako najzanimljiviji kontekst i pozadinu njegova svestranog djelovanja pruža Sekeljeva izvanserijska biografija, koju je i sam u raznim prilikama pričao, preplićući avanturističke pothvate s humanističkim radom na tim područjima. Ostavljajući strukama prigodu da se svime detaljnije pozabave, ovdje ćemo se prisjetiti Sekeljeva bogatog života i pokušati otrgnuti zaboravu najzanimljivija poglavlja i naslove.

Rodio se 14. veljače 1912. u Spišskoj Soboti, u Tatrama, slovačkom dijelu karpatskog planinskog masiva, onda sastavnom dijelu Mađarske. Djetinjstvo je proveo po rubnim područjima tadašnje Austro-ugarske Monarhije, s obitelji u kojoj se govorio mađarski jezik. Porodica mu je ubrzo po njegovom rođenju preselila u Čenej, banatsko selo, u kojem je na mađarskom jeziku započeo svoje školovanje. Iz susjedstva je, u igri s djecom, tad naučio i dijalekt njemačkog jezika koji se tu govorio. Obrazovanje je, međutim, kao desetogodišnjak nastavio i na srpskohrvatskom u Kikindi, u Vojvodini, i potom u Crnoj Gori, u nikšićkoj gimnaziji. Nakon mature 1929. po želji oca upisao je studij prava u Zagrebu, koji je i završio u vrlo kratkom roku, sa samo 21-om godinom. «Pošto nije bilo fakulteta za svjetske skitnice, nisam imao šta da suprotstavim očevom izboru.»Godine studija za koji nije imao pravog interesa iskoristio je stoga za učenje engleskog i esperanta, međunarodnog jezika u čije će promicanje po cijelom svijetu utrošiti znatan dio sveukupnog svog kasnijeg javnog djelovanja. Afinitete za umjetnost otkrivao je na tečajevima slikarstva i kiparstva, a ubrzo se nakon diplome započeo baviti i pisanjem. Neko je vrijeme radio s Fedorom Hanžekovićem kao promotor u Merkur-filmu (što se onda nazivalo „filmski dramaturgijom”) i studirao filmsku režiju u Pragu.

Kako su ga nepoznati krajevi oduvijek privlačili, tako je kao gimnazijalac i student najprije «istražio» svoju užu domovinu, propješačivši je cijelu uzduž i poprijeko. Prirodne ljepote na koje je nailazio, većinom u gorskim predjelima (crnogorski krš, Fruška Gora, Gorski Kotar, slovenske Alpe…) ponekad je portretirao svojim crtežima, akvarelima, putopisnim i pjesničkim zapisima. Prije šest godina u šumarskoj kući u Gorskom Kotaru, u Kostanjevici iznad Fužina, otkriveni su rukopisi pjesama koje je napisao kao dvadestpetogodišnjak. Njihovi naslovi „Sa skitnje” i „Na radu” mogu se čitati kao odrednice njegova budućeg života. 1938. i 1939. radio je kao suradnik HSS-ovog dnevnog lista Hrvatski dnevnik. Novinarski će ga posao, igrom povoljnih okolnosti, dovesti i na njegov pravi životni put.

Po zadatku Hrvatskog dnevnika, nakon 10 godina provedenih u Zagrebu, otišao je u Argentinu, napisati seriju reportaža o životu naših iseljenika u Južnoj Americi. Zatečen Drugim svjetskim ratom tamo je ostao živjeti sljedećih 15 godina. U novoj sredini španjolski je ubrzo postao jezik njegovih novinarskih napisa. Godinu dana poslije, naime, zaposlio se u jednom časopisu u Buenos Airesu, a nešto kasnije izdavao je vlastiti časopis Rutas posvećen putovanjima. Književnu djelatnost, već ispočetka pretežno orijentiranu ponajprije na djecu i mladež, započeo je prepričavanjem jugoslavenskih narodnih pripovijetki za djecu latinsko-američkog govornog područja. Te su priče u glavnom argentinskom gradu objavljene u dva španjolska izdanja, 1944. i 1945, pod naslovom „Cuentos de Hadas Yugoslavos” i jednom portugalskom izdanju u Rio de Jeneiru 1947. U isto vrijeme objavio je svoju prvu knjigu na esperantu «La trovita felico» («Pronađena sreća»; 1945).

Sredinom 1943. godine dogodio se susret koji mu je promijenio i predodredio čitav daljnji život. Upoznao se sa švicarskim planinarom Hansom Georgom Linkom, velikim andinistom o kojem je za jedan časopis trebao napisati reportažu. Kao strasni ljubitelj planina sprijateljio se s ovim najuspješnijim osvajačem Aconcague, i na njegov poziv, uskoro mu se pridružio u 9-oročlanoj međunarodnoj ekspediciji s ciljem osvajanja najvišeg američkog vrha, kojem se tada još nije znala ni točna visina (6.962 m). Tragedija koja je zadesila ekspediciju i usmrtila njena četiri najistaknutija člana, igrom slučaja poštedjela je Sekelja i njegove drugove, s kojima se nešto ranije uspio popeti na vrh. Potaknut njome Sekelj je svoje andsko iskustvo odlučio detaljno opisati u romanu – putopisu.

«Oluja na Aconcagui» (1944. – hrvatski prijevod objavljen je u Zagrebu 1955.) postala je zahvaljujući svojoj autentičnosti i jasnoći opisa vrlo čitana uspješnica, polučivši, iznad svih očekivanja, interes širokog čitateljstva. Drugom izdanju knjige na španjolskom, slijedeće je godine nadodano poglavlje o Sekeljevoj ponovnoj ekspediciji «Godinu dana kasnije» u kojoj je s vojnim planinarskim odredom pronašao smrznute leševe poginulih osvajača, ispod samog vrha vječno ledenog vrhunca jedne od najvećih i najsurovijih planina.

Budući da je bio planinar-početnik, u ovoj je knjizi opisao sve što je pritom naučio o alpinizmu, pa su je, osim iz literarnih pobuda, zbog njene priručničke vrijednosti, u nedostatku profesionalno sastavljenih udžbenika, mnogi u Latinskoj Americi uzimali kao nužnu pomoć u razvijanju ove zahtjevne sportske vještine. To je općenito znatno pridonijelo Sekeljevoj popularnosti u Južnoj Americi kao budućeg stručnog istraživača, istinskog putnika neistraženih predjela i vještog putopisca. U Argentini je knjiga, ubrzo po svom izlasku iz tiska, uvrštena u spisak obavezne školske lektire. Predsjednik Argentine Juan Domingo Peron, koji je i sam bio planinar, uručio je Sekelju vojno odlikovanje „Zlatnog kondora” i predložio državljanstvo na kojem se on kao „građanin svijeta” tek ljubazno zahvalio.

I opet po nalogu svog izdavača da napiše još jednu uzbudljivu knjigu, Tibor je Sekelj krenuo na slijedeću veliku ekspediciju, u gotovo neistraženo područje brazilske države Mato Grosso. Uz podršku brazilske vlade i njene ekspedicije «Roncador Xingu» on je sa svojom suputnicom, budućom suprugom, Mary Reznik, Argentinkom ruskog porijekla, koja ga je u pet godina zajedničkog života pratila na gotovo svim budućim istraživanjima i s kojom će imati sina, godinu dana živio među raznim indijanskim plemenima koja su nastanjivala područje u okolini rijeke Araguaye (pritok Amazone) i Rijeke Smrti (Rio das Mortes). Fascinantne susrete s nepoznatim svijetom primitivnih i kadgod agresivnih plemena (Shavanti, Karajá, Javaé), opisao je na španjolskom u knjizi «Kroz zemlju Indijanaca» 1946. (Knjiga je prevedena 1953. godine pod naslovom «Kroz brazilske prašume do divljih indijanskih plemena», kao prva autorova knjiga objavljena na ovim prostorima.)

Iduće istraživanje vodio je u Patagoniji (Argentina) iste te godine, e da bi se pri povratku kući upisao na sveučilište u Buenos Airesu i slijedeće dvije godine učio etnologiju, antropologiju i arheologiju i iz tih disciplina stekao znanja neophodna za iduće ekspedicije.

Na putu je ponovno 1948. s namjerom da stigne do Jivaro plemena u Peruu, ali do indijanaca neobičnog običaja smanjivanja ljudskih glava nije nikad došao. Zauzvrat je na prijedlog bolivijskog predsjednika Enriquea Hertzoga krenuo istražiti prašumsko područje oko rijeke Itenez. Međutim, čuvši tamo od nekih ljudi za ljudoždersko pleme koje živi u Brazilu, nedaleko od bolivijske granice, preselio je polje svog istraživanja na pleme Tupari s ciljem da utvrdi njihove kanibalske navike, o kojima su etnolozi još uvijek samo nagađali.

Četveromjesečni život s plemenom koje je, kako se ispostavilo, tek nedavno zbog opasnosti izumiranja napustilo taj drevni običaj, bio je jedan od najzanimljivijih «trenutaka» istraživačevog života. Iskustvo s kakvim se rijetko tko može podičiti, u slučaju plodnog pisca Sekeljeva formata rezultiralo je s nekoliko knjiga antropološko-etnološkog i putopisnog karaktera. (S te ekspedicije u Beogradu je kasnije prevedena knjiga «Gde civilizacija prestaje», 1956.)

Čitavo to vrijeme baza mu je bila u Buenos Airesu, milijunskom argentinskom središtu, s većinskim europskim stanovništvom i snažno razvijenom izdavačkom djelatnošću. Na kraće vrijeme također je, u svrhu organiziranja jednog esperantskog skupa, ponovno posjetio «stari kontinent», a nakon toga jedno je vrijeme živio u Venezueli, u Maracaibu, malom ali kulturno i gospodarski razvijenom centru smještenom na obali Venezuelskog zaljeva u Karipskom moru. Potom je obilazio zemlje Srednje Amerike, zadržavši se najduže u Gvatemali, godinu i pol dana. U Panami je posjetio pleme Kuna, u Salvadoru se popeo na eruptirajući vulkan, u Hondurasu je pronašao izgubljeni grad u ruševinama… Uzdržavao se pisanjem za novine i držanjem predavanja po fakultetima i ostalim javnim ustanovama. Esperanto, kao jednu od svojih najvećih ljubavi i strasti, ni u jednom času nije ni ovdje napuštao, kako tada tako ni do kraja života. Dapače, osnivanje esperantskih društava i udruženja, što će ostati njegovom trajnom aktivnosti sve do smrti, započeo je upravo po zemljama Srednje i Južne Amerike. I danas recimo u Guatemali ili Venezueli esperantska društva s ponosom ističu ime svoga osnivača i učitelja Tibora Sekelja.

U isto je vrijeme s pravim učenjačkim marom proučavao povijest Inka i kulturu Maja, drevnih indijanskih naroda koja su nekad naseljavala to veliko područje, i još ponegdje ostavila materijalne spomenike svojih naprednih civilizacija. Neke od njih pomogao je istražiti, i čak osobno otkriti. Meksiko mu je također ostao u sjećanju po podzemnim rijekama, planinama i vulkanima. Doživljaje sa svojih uzbudljivih ekspedicija revno je bilježio pisaćim strojem od kojega se ni u najtežim trenucima svog eksploratorskog posla nije odvajao. Tako još od Aconuague. A nerijetko je čuda i ljepote viđenog ovjekovječio i fotografskim aparatom. Najznačajnije njegove putopisne knjige osim bogatstvom etnografskih i antropoloških navoda opremljene su i setom dokumentarnih fotografija koje je sam radio.

por-tierras-de-indios-tibor-sekelj-1946-4263-MLA2921680062_072012-F

U domovinu čije je krajeve i krajolike nerijetko u duhu prizivao i uspoređivao ih sa dalekim mjestima latinsko-američkog svijeta, vratio se 1954. godine, nakon punih 15 godina u stvari «beskućničkog i nevezanog života, bez većih odgovornosti, osim pred samim sobom i za samog sebe.» Nastanio se u Beogradu, no nije prošlo ni dvije godine, a želja za novim putovanjima i upoznavanjem drugih krajeva, lica i običaja odvela ga je u Aziju. Zapravo, istini za volju i u njoj se našao po esperantskom poslu, isprva u Indiji kao promatrač Svjetskog saveza esperantista na Generalnoj konferenciji UNESCO-a, a onda tim vezama i u Kini i Nepalu. Ali već po načinu kojim je do tamo došao: kopnom, preko gromade azijskog kontinenta, s osobnim autom, vlakom i autobusom, vidi se da je kao iskusni putnik u svakoj prilici nastojao ugrabiti priliku da na pravi način zadovolji žudnju za novim doživljajima, spoznajama i poznanstvima. Među ostalim o tome svjedoči njegova knjiga inspirirana polugodišnjim boravkom u Nepalu, maloj himalaskoj kraljevini donedavna zatvorenoj za ostali svijet. Napisana izvorno na esperantu, a prevedena odmah i na sve veće jezike svijeta, knjiga «Nepal otvara vrata» (1959.) više nego jasno razotkriva tajnoviti svijet njenog neobičnog i pristupačnog stanovništva, njihove bezbrojne hinduističko-budističke svetkovine, hodočašća, pučka vjerovanja, običaje, historiju itd. U Nepalu je Sekelj osnovao prvo narodno sveučilište i držao tečajeve esperanta, pa mu je na značajnom učešću u kulturnom životu, gostoprimstvom zahvalio i nepalski kralj Mahendra. (U prijevodu njegova brata Antonija Sekelja knjiga je objavljena u Beogradu 1959.)

Doživljaji iz Indije, u kojoj je boravio tri puta po šest mjeseci, po nesvakidašnjim osobnim iskustvima istraživača spadaju vjerojatno u najfantastičnije obilaske ove veličanstvene zemlje. Kako nas po vlastitom kazivanju uvjerava autor u knjizi posebno priređenoj na temu najzanimljivijih doživljaja sa svih putovanja (“Na tragu doživljaja”, Sarajevo 1976), s malo pustolovnog temperamenta moguće je, uložimo li trud na pravi način, barem na kratko u životu, postati sadhuom ili krotiteljem zmija, legendarnim likom iz bajkovite indijske stvarnosti. Ili pak, učeći od majstora, pokušamo usvojiti autentični joginski način življenja i mišljenja. U Indiji se Sekelj družio s čak troje državnika: filozofom Sevarpalijem Rasakrishnanom, panditom Jawaharlalom Nehruom i Indirom Gandhi, koju je još kao mladu djevojku bio zadivio svojim čarobnim avanturama, a na Šri Lanci je upoznao Solomona i Sirimavo Bandaraneike.

S urođenom prirodnom sposobnošću da se suživljava s narodima različitih kultura i sudjeluje u njihovom svakodnevnom životu, Sekelj je zarana shvatio da je potrebno naučiti i njihove jezike da bi mogao uspješno i neposredno razumjeti duhovni život i materijalnu kulturu, toliko različitu od naše vlastite. Upravo zahvaljujući svojoj upornosti da, koliko je to moguće, savlada jezik naroda među kojim se nalazi, događali su se svi ti divni susreti i prijateljstava koji su Sekeljevim zapisima dali toliko privlačnu, i djeci kojoj se često obraćao, nezamjenjivu, humanističku potku. Tijekom svog iznimno bogatog života Sekelj je – kaže sam – «naučio dvadesetak jezika i uspio desetak da zadrži u ‘trajnom vlasništvu’« Za esperantom kao izražajnim sredstvom koje bi ukinulo potrebu učenja mnoštva jezika i omogućilo da se na neposrednijoj razini odigravaju međunarodni susreti ljudi, tako da ga svi kao lak i neutralan jezik usvoje kao svoj medij razmjenjivanja misli, Tibor Sekelj posegnuo je baš iz istih humanističkih ideja, zbližavanja naroda i poštovanja prema svim nacijama i njihovim jezicima. Nitko, naime, ne bi trebao napustiti svoj materinji jezik i usvajati tuđe jezike da bi se s drugima sporazumio, ako bi svi htjeli prihvatiti zajednički, ekskluzivno ničiji, jezik razumijevanja. Ideji kojoj je kao jedan od najvećih posvetio znatan dio svog djelovanja vremenom se izgubio trag u općoj indiferenciji kojom su ljudi odgovarali na probleme međusobne komunikacije današnjeg svijeta, u uznapredovalim stadijima opće nesloge čak i među kulturno bliskim, a pogotovu civilizacijski udaljenim narodima sasvim drukčijih kulturnih i povijesnih identiteta.

Družeći se s istomišljenicima u Japanu tijekom 1960. godine, Sekelj je upravo zahvaljujući zajedničkom jeziku sa svojim domaćinima imao jedinstvenu priliku upoznati život na Dalekom Istoku na način na koji to može rijetko koji stranac, osobito u kratkom roku od svega četiri mjeseca, koliko je on tamo proveo.

 

Nastavlja se…

(Tekst je u skraćenoj verziji objavljen u dvotjedniku za društvena i kulturna zbivanja Zarez)

About Juraj Bubalo/PutOpija

Juraj Bubalo rođen je 1976. u Zagrebu. Život putnika započeo je tijekom studija filozofije i sociologije, obilazeći najprije europske, a zatim i azijske zemlje. Vođen pustolovnim duhom i istraživačkom radoznalošću, u posljednjih je petnaestak godina proputovao razne predjele južne i jugoistočne Azije, Bliskog istoka i Afrike. Od prvog velikog puta u Indiju i Nepal ima naviku pismeno (i slikovno) oblikovati svoja putovanja, kako bi u njima, povrh saznanja o svijetu u kojem (se) živi, otkrivao vlastita unutarnja značenja. Na svakom je putovanju poklonio i dobio djelić sebe. Osim putopisa, piše eseje i stručne članke iz područja filozofije, sociologije i umjetnosti. Autor je izložbe fotografija "Druga lica Trećeg svijeta" i knjiga Put Indije (2007), Sto dana Azije (2011), Dodir Orijenta (2014). Radi kao profesor u Zagrebu i povremeno se bavi prevođenjem.

Check Also

Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe

U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>