NZ ZG

Novi Zeland: Spuštanje zavjese


Stigao je tako i moj pretposljednji dan na Novom Zelandu, dan u kojem ću zatvoriti krug. Jutro sam iskoristio da malo pronjuškam po Hamiltonu, iako nisam otkrio puno više nego dva dana ranije u popodnevnoj šetnji. 3 su mi sata bila i više nego dovoljna da istražim Hamilton…
Maorskoga imena Kirikiriroa, Hamilton je četvrti najveći grad Novog Zelanda i jedan od najbrže rastućih. Ukupno ima oko 160 000 stanovnika. Tradicionalno je bio središte poljoprivredne proizvodnje, no u posljednje se vrijeme njegova ekonomija diversificira, pa je tako danas jako i visokoškolsko obrazovanje i istraživanje. Na području grada nekada se nalazilo više maorskih sela, u kojima su od 1830-ih djelovali europski misionari. Europsko naselje osnovano je 1864., u vrijeme kada je većina Maora napustila to područje, nakon međusobnih ratova 1860-ih. Naselje je dobilo ime po Johnu Faneu Charlesu Hamiltonu, škotskom zapovjedniku vojnog broda Esk, koji je ubijen u sukobu s Maorima nedaleko Taurange. No unutar 4 godine od osnutka naselja mnogi kolonisti su se odselili, jer je zemljište bilo močvarno ili poplavljeno, te stoga loše za obradu. Za razvoj Hamiltona bila je važna izgradnja ceste prema Aucklandu 1867., i željeznice 1877. Isušivanje močvara pretvorilo je okolno zemljište u jedno od najplodnijih na Novom Zelandu, Hamilton se nalazi i nedaleko najdaljeg mjesta do kojega je rijeka Waikato bila plovna za parobrode. Nakon klimavog starta (što i nije rijetkost za novozelandske gradove), Hamilton je doživio demografsku eksploziju u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata – 1945. u gradu su živjele 22 000 ljudi, 1961. 42 000, 1971. 75 000, a danas već dvostruko više od toga. Grad je podijeljen rijekom Waiakto popola – sa zapadne strane je gradsko poslovno središte, s brojnim kafićima i restoranima, s istočne je sveučilište. Uokolo grada nalazi se još uvijek nekoliko jezera i tresetišta, iako su uglavnom isušena radi poljoprivrede. Gotovo u samom gradu, na rubu centra, nalazi se jezero Rotoroa (što bi, koliko sam ja uspio pokupiti maorskoga u ovih pet tjedana, trebalo biti „Dugo jezero“), danas pretvoreno u rekreacijsko područje, poribljeno, s brojnim naseljenim vodenim pticama (najbrojnije su divlje patke). U gradu se održava više kulturnih festivala, kao i najveći poljoprivredni sajam na južnoj polutci. Grad je i središte mljekarske industrije. Jedan je od rijetkih gradova koji imaju svoj antipod – u slučaju Hamiltona, to je španjolska Córdoba. Grad je poznat i po svom botaničkom i zoološkom vrtu. Na glavnoj ulici (Victoria Street) nalazi se kip Riff Raffa, lika iz mjuzikla Rocky Horror Picture Show, budući da je njegov autor (i osoba koja ga je tumačila) Richard O’Brien neko vrijeme živio u Hamiltonu. Ironično je da je O’Brienu, inače Britancu koji je dugi niz godina živio na Novom Zelandu, 2010. odbijen zahtjev za novozelandskim državljanstvom, jer je bio prestar (imao je 68 godina), s obzirom da Novi Zeland ima gornju dobnu granicu do koje možete dobiti državljanstvo (mislim da je u pitanju 40 godina). Nakon što je O’Brien tu činjenicu iznio u medije, ukazujući na apsurd da mu se s jedne strane podiže spomenik kao zahvalu za njegov umjetnički rad, a s druge mu se strane uskraćuje državljanstvo iako većinu života živi ovdje, vlasti su pristale učiniti „iznimku“ u njegovu slučaju.
Moja me šetnja vodi duž Victoria Streeta, upravo pored rečenog spomenika, do gradske anglikanske katedrale Sv. Pavla, začudno tople u unutrašnjosti, s mnoštvom drva i čak i podom od parketa. Budući da gradsku anglikansku zajednicu osim Europljana britanskog porijekla čine i lokalni Maori i Polinežani, zanimljivo je vidjeti maorske kipove i ukrase u crkvi, nesvakidašnji prizor u tom kontekstu. Osim anglikanske katedrale postoji i katolička katedrala Djevice Marije na drugoj obali Waikata, prilično sitna i neugledna, iako je u Hamiltonu katolička zajednica brojnija od anglikanske. Nakon katedrale radim krug do jezera Rotoroa, te se potom preko gradskog korza vraćam na glavnu ulicu. Teško mi je prebrojati koliko sam ukupno lokaliteta posjetio na ovom putu, računajući sve usputne izlete, ali pretpostavljam da ih ima 200-tinjak. No ovi na samom kraju su kao neki fadeout, nema više nikakve posebne privlačnosti (iako su spilje Waitomo bile lijepe). Kad razmišljam o Novom Zelandu, uglavnom je na mene dojam ostavila priroda – od gradova jedino Wellington, Dunedin i možda donekle Napier, Oamaru i Queenstown. Ostalo je sve zaboravljivo, kao da su bili tek logistička uporišta za spavanje ili izlete. Vraćam se u hostel, usput još zastavši u jednom pubu, uzimam stvari i krećem na autobusni kolodvor. Autobus dolazi možda minutu nakon mene, krenut ćemo i prije voznog reda, svi su putnici već spremni, te za kojih 2 sata vožnje stižem u Auckland, koji me dočekuje oblačan, kao i prvi dan, s vjetrom koji bi bolje odgovarao Wellingtonu. Kasnije će se još spustiti i pljusak. U tih 20-ak minuta koliko imam pješice od terminala do hostela susrećem ogroman broj Azijata – ono što je baš karakteristično za Auckland, ali je prilična rijetkost u ostatku Novog Zelanda. Kao da se nitko od njih ne želi maknuti dalje na jug kada se ovdje iskrcaju. OK, s izuzetkom onih koji vode restorane. Ali doista, nakon napuštanja Aucklanda jedini Azijati koje sam sretao po Novom Zelandu bili su turisti.
Hodam do onog istog hostela u kojem sam proveo prvih 5 noći u gradu, na recepciji je opet onaj Etiopljanin, pitam ga sjeća li me se, ali trebam ga podsjetiti, izgledao sam tada drugačije, s onom bradurinom i bez kape. Znak raspoznavanja je „ja sam onaj koji je ostao bez vreće za spavanje“. Očekivano, vreća u međuvremenu nije došla. Budući da sam znao kako funkcioniraju stvari u ovom hostelu, nisam ništa rezervirao, znajući da će mjesta sigurno biti. No on mi kaže da su skoro skroz puni, uspio je naći tek jedan slobodan krevet. Ne znam mulja li ili je stvarno to slučaj, ne znam zašto bi bila tolika navala. On tvrdi da je to zbog kruzera koji su u gradu. Ali gosti s kruzera spavaju na kruzerima. A oni koji eventualno čekaju smjenu gostiju sigurno imaju novca da si plate neki bolji hotel. No, kakogod, ipak dobivam krevet, ali umjesto 30-ak dolara koje sam platio prošli put, ovoga ću puta jednu noć platiti čak 50 dolara. OK, dobio sam malo prostraniju sobu, s dva prozora, ali također je u pitanju četverokrevetni dorm, srećom su cimeri mirni tipovi koji ne tulumare u sobi. Kako se u međuvremenu spustila kiša, sve do predvečerja sam bio u sobi, kupovinu suvenirâ i piva za Marka obavit ću sutra, posjet Sky Toweru ovisi o tome kakvo će biti vrijeme – danas očito nije baš dan za neke vidike, a koliko vidim po prognozi, neće baš biti ni sutra. Pa dobro, nije neki esencijalni propust. Jedino dakle što još moram obaviti jest večera, odlazim u restoran i pivnicu u sklopu hotela Shakespeare, bio sam tamo dvaput u svom prvom boravku ovdje, za večeru uzimam fish ‘n’ chips, kako bih boravak na Novom Zelandu završio na tradicionalan način. Još mi samo fali pavlova za desert, ali to ću izgleda obaviti u Sydneyu. Naime, dobio sam ponudu da prespavam kod Jasne, nekadašnje profesorice s faksa, koja se pred nekih dvije godine s obitelji preselila u Sydney. Oni su otprilike podjednako udaljeni od aerodroma kao i hostel u kojem sam namjeravao odsjesti (onaj isti u kojem sam bio i prvi put), ali ću ipak imati više mira tamo nego u hostelu. Premda nisam načisto je li mi radi sprečavanja jet laga bolje da na let stignem umoran ili naspavan. Planirao sam spavati na prvom letu do Bangkoka, koji je tijekom hrvatske noći, ali vjerojatno ću biti nedovoljno umoran, a i zanimljivo će biti gledati indonezijske otoke sa sigurne visine. A let Bangkok-Beč je noćni i traje 12 sati. Hmmmm, ako se dovoljno izmorim… Iako će to ponajprije ovisiti o tome koje mjesto za sjedenje dobijem. No o tom potom.
Nakon večere i cidera odlazim na još jednu pivu i potom se vraćam u hostel. Iako tehnički nije zadnja noć na putu, zadnja je prije početka povratka. 319. ukupno na putu. Već mi neke scene iz ranih dana putovanja izgledaju kao da je to bilo u neko drugo doba, na nekom drugom putu. Ovo traje toliko dugo da sam već izgubio osjećaj kontinuiteta. Putovati mi je postalo prirodno stanje. Je li to dobro ili loše? Ne znam. Treba mi mala pauza. Barem od napornih dalekih putovanja. Već ću ja ovoga proljeća na neke kraće izlete po Hrvatskoj i okolici…
I sad, prije nego što rekapituliram Novi Zeland, još samo nešto za eventualno zainteresirane za novozelandsku working holiday vizu. Osnovni preduvjeti su da morate biti državljanin Hrvatske (ili eventualno neke druge zemlje s kojom Novi Zeland ima ugovor o working holiday vizi – mislim da Srbija i BiH nisu na tom popisu), stariji od 18 i mlađi od 31 godine života (dakle, možete imati napunjenih 30 i 364 dana u trenutku apliciranja), s putovnicom koja vam vrijedi više od tri mjeseca nakon datuma kada planirate napustiti Novi Zeland. Ne smijete imati djecu koju ćete povesti sa sobom. Morate imati povratnu kartu ili dovoljno novaca da istu kupite, te barem 4200 novozelandskih dolara (oko 21 000 kn) džeparca. Morate imati zdravstveno osiguranje za čitavo trajanje boravka (iako mi je File rekao da ovdje turisti imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu ako im se nešto dogodi – ali pretpostavljam da je preduvjet da imaju nekakvo osiguranje od kuće). Također, ako vam vizu odobre, trebat će vam i rendgenska snimka pluća. Vizu mislim možete iskoristiti u roku od dvije godine od datuma odobrenja. Prijave za vizu su internetske, otvaraju se negdje u kasnu zimu (ove godine će to biti 17. kolovoza u 10:00 po novozelandskom vremenu – u to je vrijeme to 10 sati ranije po hrvatskom vremenu, jer smo mi tada na ljetnom, a oni na zimskom računanju, dakle točno u ponoć), a budući da je ukupan broj viza ograničen (100 viza za državljane Hrvatske), to plane u roku od nekoliko minuta – nemojte se zanašati s „pomicanjem crte“, to jedino ako uleti netko s tuberkulozom koje nije svjestan i sl. Zato budite spremni, raspitajte se, imate točno 6 mjeseci počev od danas. Ako vam se uopće ide na Novi Zeland i ako vam se sviđa ono što ste vidjeli i pročitali ovdje. A dok ste na Novom Zelandu, viza vam vrijedi godinu dana, mislim da ju možete produžiti, ali te finese sada ne znam napamet, možete se raspitati na stranicama novozelandskog ministarstva useljeništva. U tom razdoblju ne smijete raditi dulje od 3 mjeseca za istog poslodavca (osim ako vas on ne sponzorira, kao što je slučaj s Antom), te se možete obrazovati u trajanju od maksimalno šest mjeseci (tako mislim onaj Rodrigo, Brazilac iz kuće u Queenstownu). Naravno, ako naletite na poslodavca koji je s vama zadovoljan i slaže se s time, imate mogućnost prijave za redovnu radnu vizu koja bi vam omogućila i dulji ostanak (samo što se i ona mislim mora obnavljati jednom godišnje). Detaljnije se tom problematikom pozabavio Tomislav Perko na svojoj osobnoj stranici, pa možete i njega pitati, on je baš zahvaljujući toj vizi i bio ovdje nekih 7,5 mjeseci.
A ja ću ovdje završiti rekapitulacije zemalja na putu. Otići na Novi Zeland bila mi je davnašnja želja, tom sam zemljom bio oduševljen i prije nego što se pojavio Gospodar prstenova (uostalom, ja sam ionako gledao samo prvi dio trilogije). Strah od letenja koji sam tada imao doveo je do razvitka ideje da do Novog Zelanda pokušam doći kopnenim i morskim putem, ali to je uglavnom bila samo zgodna ideja, sve dok pred nekih 2 godine nisam shvatio da će to ili ostati nedosanjani san, ili ću to izvesti upravo sada. Mislim da još nisam sasvim svjestan da sam time upravo uklonio još jedan cilj sa svoje liste životnih ciljeva, još jedna se stvar iz budućnosti preselila u prošlost, podsjećajući me tako na prolaznost života… Od Novog sam Zelanda očekivao puno, i u nekim me stvarima razočarao. Ovo je prekrasna zemlja, oko toga nema dvojbe, ali već spomenuta udaljenost i pomalo provincijalni mentalitet djeluju tišteće. Rekoh već, ovo je zemlja za doći na nekoliko tjedana (pa može i mjeseci ili godina), izguštati, i potom se maknuti. Ne znam kako je kad si ovdje rođen, vjerojatno ti je perspektiva drugačija, ali kad si naviknut biti u pokretu i mijenjati zemlje, ovo je zlatni kavez. Prijeti vam malo opasnosti (osim potresâ i vulkanâ), ako ste obrazovani vrlo ćete vjerojatno bez problema dobiti dobro plaćen posao (ali beskućnikâ i prosjakâ ima, naročito u Aucklandu), standard života je dobar – to su pozitivne strane. Ako ste u prilici, probajte. Bilo preko working holiday vize, bilo kao turisti. Kad znate da vaš boravak ovdje ima rok trajanja neće vam toliko teško pasti ta izolacija. A ako vam se svidi i mislite da biste mogli živjeti ovdje, ja vam svakako držim fige.
Mojih pet tjedana bilo je raspoređeno tako da pokrijem čitavu državu, izuzev krajnjeg sjevera, krajnjeg istoka Sjevernog otoka i otoka Stewart. Upoznao sam dosta zemljaka, shvatio zašto Južni otok smatraju najljepšim mjestom na svijetu, bio rastužen Christchurchom i njegovom sudbinom, smrzavao se u Oamaruu i Dunedinu, tumarao art deco ulicama Napiera, šetao uz jezera u Rotorui, Taupu i Queenstownu, plovio Milford Soundom, vozio se kroz Južne Alpe… Možda mi je teško rekapitulirati zemlju u kojoj se još uvijek nalazim, dojmovi se nisu posve slegli, mislim da ću to bolje moći za koji tjedan, kada se čitav put dovrši kao cjelina i malo odstoji. Zato ovaj tekst i izgleda pomalo zbrda-zdola, moje su misli već na onome što još moram obaviti prije polaska, tako da ću ovdje završiti tekst s uobičajenim…
Kia ora Aotearoa!/Thank you New Zealand!

About Krešimir Sučević-Međeral/PutOpija

Krešimir je rođen u Zagrebu prije nepunih 36 godina. Po struci je doktor lingvistike i hungarologije, zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te je svojedobno honorarno radio kao suvoditelj kviza “Tog se nitko nije sjetio” na RTL-u.Putuje od malih nogu, a intenzivnije od zaposlenja, 2006. Dosada je proputovao 38 država, uglavnom europskih, ali i Tursku, Iran, Gruziju, Armeniju i Kubu. Putuje redovno u vlastitom aranžmanu, sam ili u društvu prijatelja.

Check Also

Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe

U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>