Naslovna / Putopisni projekti / Cestom leda do kraja svijeta / Norveška: Moramo više paziti jedni na druge
3b9146a076e1f5f48ad42442eedb8221

Norveška: Moramo više paziti jedni na druge


Kad je u Hrvatskoj bilo ratno stanje, imao sam tek nekoliko godina. Sjećam se, kroz maglu, kako je tata otišao automobilom na posao i neko vrijeme se nije vraćao. A kad se vratio, to više nije bio moj otac. Barem tako nije izgledao. Bio je obučen u nekakvu, za mene tada, ružnu odjeću, kao da se maskirao za maškare. U ruci je imao nekakav stroj za kojeg je majci rekao da ne smije biti blizu ikoga u kući. Tada su u našem domu bile dvije obitelji iz Nuštra koje je tata pokupio uz cestu.

Sigurno se pitate zašto sam ovaj post počeo s temom koja nema veze s Norveškom, jednom od rijetkih zemalja koja je svoj “rat” počela i završila (gotovo) bez ispaljena metka.

32

Nakon što sam otišao od Franka, dragog čovjeka o kojem sam pisao u prošlom postu, vozio sam prema Alvdalu, gradiću podno Rondsnea,  najstarijeg nacionalnog parka u Norveškoj (od 1962.). S obzirom da je puhao jak vjetar odlučio sam potražiti sklonište u malom naselju Atna, nekih 30 kilometara od Koppanga. Međutim, restoran i kafić, koji su u cijeloj Norveškoj poznati po odličnom domaćem pivu, bili su zatvoreni. Tada su mi prišla tri momka i na lošem norveškom upitala me kamo idem. Nisu bili vješti ni s engleskim, ali uspjeli smo se sporazumjeti. Objasnio sam im da bih se htio malo ugrijati uz čaj, a kako je sve bilo zatvoreno, momci su me pozvali kod sebe.

Njih pet živi u jednoj kućici, s dovoljno prostora i lijepo uređenim sobama. Griju se na struju, a ponekad i na drva. Teško podnose norvešku zimu jer zime odakle dolaze su ovdje ljeta. Ali, nažalost ili na njihovu sreću, morat će se priviknuti.

“Ovo je moja porodica” – pokazivao mi je Tarik, jedini od njih petorice koji se razgovijetno koristio engleskim.

Tarik je u Norvešku došao prije šest mjeseci, a pobjegao je iz Damaska, glavnog grada Sirije. Prošao je cijelu izbjegličku rutu, od Grčke do Njemačke, uz mnoge probleme za koje nije bio siguran zašto su snašli baš njega. “Na nekim mjestima ljudi su pljuvali po nama, tukli nas kao da smo u logoru. Znam da je to iz straha i neinformiranosti, ali ja sam samo prolazio kroz njihovu zemlju. Nisam se htio zadržavati.” Kao i njegovi prijatelji Tarik je prošao kroz Hrvatsku, za koju je imao samo riječi pohvale. “U Hrvatskoj nas je dočekala potpuno drugačija situacija. Ljudi su nam donosili hranu, pitali nas što nam je najpotrebnije iako su kasnije i sami shvatili da je ženama i djeci najgore”.

Tarik i njegovi prijatelji tri puta tjedno idu u školu, uče norveški i pokušavaju se što prije prilagoditi norveškim uvjetima. Iako je to za njih velik kulturološki šok, drugog izbora nemaju.

Pokušao sam se staviti u njegovu poziciju, ali to je bilo nemoguće. Sama pomisao da je moja obitelj u središtu rata, gdje se nalaze plaćenici, vojske okolnih zemalja, ali i državna vojska koja zapravo puca po njima… ne, to nikako ne mogu shvatiti. Tu bol, ili možda bolje rečeno nemoć da napavim ispravnu stvar.

“Mene religija ne zanima. Ti si katolik? Vidiš, ja nisam katolik, ali više ne vjerujem ni u kakvo božanstvo. Svi, kad nas vide, misle da smo islamisti i da vodimo sveti rat protiv svih. Ja sam umoran od toga. Ja nisam drugačiji od tebe ili nekog Norvežanina. Ja samo želim živjeti.”

Tarikov pogled i tuga koja je izlazila iz njegovih usta ostavile su me bez riječi. Cijeli dan, dok sam vozio do Alvdala, razmišljao sam o tim momcima. Navečer, kad sam stigao u prenoćište, sjeo sam na krevet i neko vrijeme zamišljeno gledao. Ja sam sada tu gdje jesam, putujem prema Nordkappu i vjerujem da jedan dio ljudi ovo smatra ludošću i hirom. Također, veći dio ljudi na ovaj pothvat gleda s ogromnim respektom. Ono što ja sada osjećam velika je praznina i misleći na te momke izgubio sam želju za nastavkom putovanja. Vjerojatno bih trebao biti manje subjektivan i ponašati se kao pravi novinar – prenijeti priču, bez uplitanja emocija u nju, ali… kako se postaje takav? Zapravo, zašto biti takav? Zar nam te priče ne bi trebale dati primjer da moramo više paziti jedni na druge?

33

Velika praznina, u mojem je tijelu velika praznina. U glavi, očima i prstima. U željama koje najednom imaju tako malo plemenitosti. Ovog trena osjećam se kao veliki bijeli kolonijalizator čija čizma gazi nedužne. Nadam se da će ujutro biti bolje. Jutra uvijek poprave sve.

 

Prelazak preko najvišeg prijevoja Skandinavskog gorja, koji se nalazio na mojoj ruti, danas je bio na rasporedu. Zbog toga sam djelomično prestao razmišljati o Tariku i njegovim prijateljima. Od Alvdala do Kviknea imao sam nešto više od 70 kilometara, a karta je pokazala da se vrh uspona nalazi tek na 50. kilometru.

34

35

Razlika dnevne i noćne temperature bila je tek dva stupnja, tako da sam cijeli dan vozio na nekih -6 °C. Gume su odlično prianjale uz cestu, ali ipak, na nešto manje od kilometra do vrha prijevoja, uspio sam skliznuti s bicikla. Na svu sreću promet na toj dionici nije toliko gust. Cesta broj 3 nalazi se na drugoj strani planine Dovre, dok kamioni i veći dio prometa vozi cestom E6.

36

37

Samim dolaskom na vrh prijevoja, koji se nalazio na 733 mnv, osjetio sam kako mi se prsti na nogama i rukama lagano smrzavaju. Pomislio sam to je to, na vrhu sam i sada slijedi spust. Međutim, do Kviknea je bilo još 20 i nešto kilometara, ali spust je još uvijek bio daleko od mene. Problem kod ovakve vožnje jest što si u glavi olakšam da nakon svakog brda ide dola i tako si uštedim na snazi. Ovdje to pravilo nije vrijedil0.

38

Tek nakon 15-ak kilometara ceste koja lagano ide gore-dolje približio sam se Kvikneu i, već promrznuo, spustio se do centra naselja gdje se nalazila benzinska crpka Statoila. Ako Norveškom putujete biciklom ili kojim drugim prijevoznim sredstvom svaka Statoilova benzinska crpka izmamit će vam osmijeh na lice jer ovdje nije kao kod nas. Naselje bez kafića sasvim je normalno za Norvešku. Na ovakvim benzinskim crpkama naći ćete restoran, trgovinu, poštu, wc i, što je meni bilo najbitnije, stolica. Nakon 10 sati bicikliraja na -6 °C stolica je prijeko potrebna.

Već sam naviknuo na čuđenje Norvežana mojem pothvatu, tako da sam vrlo brzo i jednostavno uspostavio kontakt s gospođom na benzinskoj crpki. Čak joj se sve ovo što radim činilo zanimljivo. Planirao sam prespavati negdje u Kvikneu, ali jedino prenoćište koje je radilo služilo je za smještaj imigranata. Gospođa je nazvala vlasnika i pokušala mu objasniti da sam umoran i da mi je potrebna soba kako bih osušio odjeću za sutra, ali nažalost bez previše uspjeha.

Izašao sam iz benzinske, sjeo na Mrc’nu i krenuo.

39

Nakon 70-ak teških kilometara i prijelaza preko 733 mnv morao sam pedalirati do Berkåka, malog naselja koje se nalazilo uz cestu E6, a do kojeg sam imao 38 kilometara.

40

Bilo je 19:20, temperatura oko -7 °C. Noć i pokoji kamion koji bi mi osvijetlio put. Dobrim dijelom cesta je išla nizbrdo, ali neki dijelovi imali su manje uspone. Kao što sam gore naveo, u mislima sam već bio istuširan, odmoran i spreman za spavanje i to mi je poprilično odmagalo u vožnji. Došavši na cestu E6, s kojom ću se družiti više od 2/3 putovanja, imao sam tek 11 kilometara do Berkåka i siguran smještaj. Gospođa, odnosno vlasnica motela u Alvdalu nazvala je vlasnika motela u Berkåku i ispričala mu moju priču. “Moguće da će doći danas do tebe, pomozi mu ako možeš!”

Bio sam jako iznenađen kad su mi objasnili da su noćenje i večera besplatni. Umoran, sa 108 kilometara u nogama, počastio sam se limenkom piva. 50 kruna i još sam bio sretan jer su mi pivo prodali “ispod šanka”.

Ako se pitate zašto nisam raširio šator u Kvikneu i poštedio se tih 38 kilometara, odgovor je vrlo jednostavan – nije mi se dalo. Nakon napornog dana i mijenjanja odjeće (zbog znoja) krevet i vruć tuš bili su mi prijeko potrebni. Sanjao sam taj tuš još na vrhu prijevoja. Odjeća mi je bila skroz mokra i morao sam ju negdje osušiti. Iako su mi noge bile doslovno potrgane, vrijedilo je povući. Ako ništa, opet sam pobijedio samoga sebe.

41

 

 

 

Tekst je objavljen u sklopu bloga Hrvoja Jurića ‘Cestom leda do kraja svijeta’ – na Večernjakovoj blogosferi, a ovdje ga prenosimo uz dopuštenje autora.

About Hrvoje Jurić

Zadnjih nekoliko godina putujem biciklom po cijeloj Europi, kroz projekte koje sam organiziram. 2012. godine radio sam krug oko Europe koji je trajao nešto više od 100 dana i prilikom čega sam prešao oko 6000 km. Od materijala koje sam tada prikupio u vlastitoj nakladi objavio sam knjigu "Marijanov put".Poslije toga vozio sam do Nordkappa (projekt "Preko Alpa do Nordkappa", 2013.), kroz cijele Alpe (projekt "Break the limits", 2014) i testirao e-bicikl Greyp (projekt "Greyp on Tour", 2014.).Ove godine završio sam humanitarno putopisni projekt "Zajedno možemo", prilikom čega sam, biciklirajući od Iloka do Savudrije, prikupljao donacije za udrugu Duga, za osobe s posebnim potrebama.Iako sam već biciklirao do Nordkappa (projekt "Preko Alpa do Nordkappa, 2013.), ovaj pothvat se uvelike razlikuje od prethodnog. Krećem iz Osla i kroz dva mjeseca trebao bih prijeći 2000 km do samog sjevera Norveške.Razlog zašto krećem iz Osla, a ne iz Đakova, je što bih tada na Nordkapp stigao tek u proljeće i time bih (uglavnom) izbjegao ekstremne uvjete kroz koje ću sada voziti.Prosječna dnevna kilometraža biti će 50 km, ali i to će uvelike ovisiti o uvjetima na cesti (temperaturi, ledu, vjetru i danjem svjetlu). Cilj je od prikupljenog materijala napraviti foto knjigu i kratak dokumentarac, koji će biti premijerno prikazani na Festivalu putnika u Šibeniku, u svibnju 2016.

Check Also

Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe

U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>