ksm istambul

Bugarska/Turska: Noćni bus


Ostatak dana u Sofiji ponudio mi je prvo snijeg koji je nakratko zalepršao, ali onda se u jednom času promolilo sunce koje je malo razvedrilo atmosferu. Inače, šetajući Sofijom podsjetio sam se na još jedan kuriozitet ovoga grada. Naime, tijekom devedesetih, kada je najam poslovnog prostora bio preskup, mnogi su zapušteni podrumi zgrada u centru grada renovirani i pretvoreni u raznovrsne prodavaonice, najčešće živežnih namirnica (ali ima npr. i obrtničkih radnji, poput krojačnica), u kojima se komunikacija s kupcima vrši kroz podrumski prozor (dakle, ne možete fizički ući u njih). Te se prodavaonice zovu „klečuće prodavaonice“, jer morate kleknuti kako biste uopće mogli preuzeti robu ili platiti. Ako si ne možete dočarati kako to izgleda, guglajte „klek shop“.
Noćni bus za Istanbul posebna je priča. Prvo sam sjedalo ispred svojega zatekao zauzeto od nekog tipa koji je već spustio naslon do kraja. Srećom, ispostavilo se da se nešto pobrkalo s rezervacijom, pa se morao maknuti u korist neke ženske koja nije bila toliko neuviđavna. Nažalost, maknuo se tako da je sjeo pored mene. Barem je šutljiv. Nadalje, u busu se nalazi nekih 8 Španjolaca (većinom Španjolki, zapravo) koji se NE GASE od polaska, a sjede odmah iza mene. Lako za to, nije da meni smetaju, a i da mi smetaju, imam čepiće za uši, ali me zanima odakle im energija da već pet i pol sati bez prestanka klepeću i to jednakim intenzitetom i glasnoćom. Vožnja je uglavnom protekla mirno, uz kraće zaustavljanje u Plovdivu (meni osobno najdraži bugarski grad, zbog dobro očuvanog otomanskog centra) i Haskovu (grad na jugoistoku Bugarske, izgleda otprilike kao Karlovac kad mu maknete lijepe dijelove i sve 4 rijeke – u biti, izgleda kao ružna nakupina panelki), te potom na nekom odmorištu 2 km ispred granice. Od tromeđe zapravo, odmah pored nalazi se i najdalji krak Grčke koji se pruža skroz do rijeke Marice. Odmorište je strava i užas, izgleda kao mjesto na kojem se skrivaju ubojice kamiondžija i prostitutki (ili kamiondžije ubojice prostitutki), mračno, puno lokvica u propalom asfaltu i, naravno, kamiona. Tu je i neki pas lutalica koji laje na bilo koga tko se pokuša udaljiti od autobusa (premda za to ni nema valjanog razloga). 2 km dalje, posve drugačiji prizor. Kapıkule, drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu (nakon onoga između Tijuane i San Diega), rasvijetljen i ne previše prometan u ovo doba noći. Profesionalan pregled prtljage, aerodromska sigurnost (iako neugodnost vađenja iste iz bunkera i tegljenja do zgrade i natrag) i nakon nekih pola sata spremni smo za ulazak u Tursku. Na prvom odmorištu u Turskoj ponovno stajemo, a meni mobitel želi dobrodošlicu u Grčku. Očito iredentistička grčka mobilna mreža želi ponovno uspostaviti prevlast nad Edirneom, pardon, Hadrijanopolisom.
Da ne znate koja je od dviju država čiju sam granicu upravo prešao u EU, ne biste ni časka časili s odgovorom – naravno, Turska. Uređene ceste, osvijetljena mjesta, viši standard – Bugarska je prema njoj još u 19. stoljeću (iako je ironično da je tada vjerojatno bolje izgledala nego sada). Ipak, geopolitika ima neku svoju logiku. Nažalost, unatoč neprikosnovenim pokazateljima da ih poprilično šišaju u pogledu standarda, u nekakvoj kolektivnoj svijesti balkanskih naroda Turci su i dalje pojam zaostalih divljaka koji su kulturne Balkance („još dok je cela Evropa jela prstima, mi Srbi smo jeli nožem i viljuškom“) vratili u kameno doba. Da, nabijali su na kolac. Nabijao je i Vlad Ţepeş (zvan, gle čuda, Vlad Nabijač), a on se borio PROTIV Turaka. Balkanci su inače, kao što ostatak povijesti pokazuje, bili miroljubivi hipiji koji su većinu vremena prakticirali slobodnu ljubav i živjeli u slozi, a onda su krvoločni Turci od njih napravili zvijeri sposobne za pokolje kao što su Jasenovac, Srebrenica i sl. Naravno, to je odraz još jednog balkanskog specifikuma – sklonosti krivljenju svih drugih faktora za vlastite neuspjehe. Zapravo kada se pogledaju kulturna dobra koja su Turci donijeli na Balkan, oni ne samo da ga nisu osiromašili, upravo su oni Balkanu dali taj zanimljivi kulturološki pečat. Ti isti koji danas pljuju po Turcima čine to ispijajući kavu, žvačući burek, koristeći nebrojene turcizme, ne razmišljajući pritom previše o životu srpskih, bugarskih ili rumunjskih kmetova prije dolaska strašnih Turaka, dok su ih tlačili „njihovi“. Epska crno-bijela povijest Balkana i dalje ostavlja traga u percepciji, pa smo tek pred nekoliko godina, kad su se u Hrvatskoj počele prikazivati turske serije, mogli osvjedočiti da Turci više ne nose fesove i handžare, da ne jašu na konjima, nego su čak upoznati i s mobilnom telefonijom.
Turska svakako jest zemlja koja ima svojih problema – duboko je podijeljena između sekularnog, prozapadnog dijela stanovništva i konzervativnih slojeva, pogotovo iz unutrašnjosti Anatolije, čija međuigra definira čitavu modernu povijest Turske. S Atatürkom i njegovim reformama prozapadna je struja dobila vjetar u leđa (premda sâm Atatürk nije volio korumpiranu istanbulsku elitu, pa je glavni grad prenio u centralniju Ankaru), da bi na prijelazu stoljeća, pojavom Recepa Tayyipa Erdoğana, konzervativnija struja napokon dobila snažnog političara koji je ipak moderan, a ne neki zatucani klerik. Upravo je zato Erdoğanov udar na tradicionalne vrijednosti kemalističkog sekularizma i pogotovo na vojsku, kao na glavnog jamca da će stvari takvima i ostati, opasan, budući da njegovo postupno preuzimanje konaca liči na pužući totalitarizam koji je ekonomski dosta uspješan i populistički usmjeren, što mu jamči podršku konzervativaca iz Anatolije (a oni su ipak, demografskom silom, većina današnjih Turaka). No činjenica je i da postoji jak otpor Erdoğanu, pogotovo u onim prvim, urbanim krugovima, koji ponekad silovito bukne, kao npr. pred skoro dvije godine, kada su izbile demonstracije zbog parka Gezi, čiji se repovi i danas vuku. Zasad je očito pokret još preslab za revoluciju, Erdoğan se oslanja s jede strane na odani represivni aparat i s druge strane na iznimno propulzivnu ekonomiju, tako da je pitanje koliko će još štete njegova politika počiniti u regiji (tu prvenstveno mislim na tursku ulogu u sirijskom sukobu) prije nego mu se suprotstavi široka fronta.
Nakon granice smo svi pozaspali, tako da je konačno bio mir u autobusu, ali ne predugo, nekih dva i pol sata, dok nismo došli do odredišta. Istanbulski autobusni kolodvor ogromno je arhitektonsko čudovište, na više etaža, preplavljeno autobusima iz svih krajeva ove ogromne države, košnica koja ne posustaje ni u jedno doba dana i noći, jer uvijek stižu autobusi, ako ne iz bliže okolice, onda jamačno neki s krajnjeg istoka, kojem treba i više od 24 sata do Istanbula. Iskrcavam se i uzimam metro do Aksaraya, odakle ću tramvajem do Sultanahmeta. Iako je skoro 6, u Istanbulu tek sad sviće. Opet je oblačno, pretekao sam oblake koji iz Sofije putuju na istok. Adresu hostela nalazim brzo, ali sâm hostel je malo problematičniji. Vrata su neoznačena, no mora biti to – piše da je na trećem katu. Kucam, ništa. Lupam, ništa. Zvona nema, tek zvekir na vratima. Krećem dolje, možda postoji zvono na ulazu (vrata zgrade su bila otvorena), odozdo dolazi neki tip iz internet kafića kat niže, kojemu uz vrlo elementaran turski („hostel kapalı“ – hostel je zatvoren“) objašnjavam situaciju. Čujem da spominje „anahtar“, tj. ključ i doista, ubrzo se vraća s ključem, odlazimo kat više i ulazimo u hostel, gdje na recepciji nema nikoga. Ovaj tip odlazi u neku sobu iza i ubrzo se pojavljuje s još jednim tipom, upravo probuđenim, koji obavlja neki polumamurni check-in, te mi potom pokazuje krevet u jednom dormitoriju. On spava na drugome. Kaže „Odspavaj, razgovarat ćemo ujutro.“ Odspavao sam do pola 11, sad je vrijeme za kretanje u grad, ipak ne bih želio propustiti priliku za šetnju jednim od svojih omiljenih gradova zbog nekakvog kunjanja. U međuvremenu se i on probudio, il est onze heures, auberge s’eveille…

 

Photo: Krešimir Sučević-Međeral/PutOpija

About Krešimir Sučević-Međeral/PutOpija

Krešimir je rođen u Zagrebu prije nepunih 36 godina. Po struci je doktor lingvistike i hungarologije, zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te je svojedobno honorarno radio kao suvoditelj kviza “Tog se nitko nije sjetio” na RTL-u.Putuje od malih nogu, a intenzivnije od zaposlenja, 2006. Dosada je proputovao 38 država, uglavnom europskih, ali i Tursku, Iran, Gruziju, Armeniju i Kubu. Putuje redovno u vlastitom aranžmanu, sam ili u društvu prijatelja.

Check Also

baku20IMG_1840-1024x768 copy

Turska: Daleko u Anatoliji

Današnja vožnja podsjetila me da smo daleko odmakli sa našim putovanjem. U stvari prešli smo ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>