ksm 002 mapa

Bugarska: Marabu


S vremenom i dalje nemam sreće, a Sofiju se jednostavno ne smije doživjeti po kiši. Nakon današnjeg dana doista mogu reći da Sofija nije poslovično ružno pače, već upravo ova ptica iz naslova, marabu – slatka dok je mala, ružna i nezgrapna kad je velika. Kada je grad od nekih 11 tisuća stanovnika 1879. proglašen glavnim gradom Bugarske, novoizabrani princ Alexander Battenberg u grad je doveo arhitekte iz Austro-Ugarske kako bi mu dali monumentalni srednjoeuropski štih i raskrstili s ostacima dotadašnje otomanske kasabe. To se lijepo još vidi u zgradama duž bulevarâ Knjaginja Marija Luiza, Vitoša i Rakovski. Vidi se to i u impresivnom Lavovu mostu preko gotovo suhog korita rječice Vladajske. No, kako to obično biva, Bugarska se u Drugom svjetskom ratu našla na krivoj strani, pa su Saveznici malo remodelirali grad. Nakon bombardiranja, iščezli su i posljednji otomanski ostaci, ali i mnoge palače s početka stoljeća. Parcele su ispunile dosadne škatuljaste zgrade socijalizma. Jedini zanimljivi arhitektonski dodatak iz tog razdoblja je Largo – sustav triju palača u kojoj su bili smješteni predsjedništvo, vlada i narodna skupština Narodne Republike Bugarske, svi sagrađeni u stilu sovjetske monumentalnosti. Largo se nalazi na samom rubu najužeg centra, a danas su u tim zgradama, uz današnje ekvivalente tih političkih tijela, i jedna robna kuća i luksuzni hotel. Na vrhu zgrade skupštine nalazila se petokraka na dugačkoj motki, danas zamijenjena bugarskom zastavom. Nasuprot trima zgradama Larga nalazio se Lenjinov kip, koji je nakon smjene režima zamijenjen sv. Sofijom. Nekako zaboravljena usred svega, utonula između dviju cesta (premda je danas jedna od njih pedestrijanizirana), nalazi se crkvica Sv. Petke, jedna od najstarijih u gradu. Zapravo, s obzirom na njem položaj u središtu konstelacije moći i simbolike bugarskih komunista, crkva Sv. Petke bila je subverzivan element.
Još dvije crkve obilježavaju Sofiju. Spomen-hram Aleksandra Nevskog posvećen je poginulim vojnicima, njih oko 200 000, iz Rusije, Bugarske, Ukrajine, Bjelorusije, Moldavije, Finske…koji su svoje živote dali u Rusko-turskom ratu u kojem je Bugarska oslobođena turskog zuluma. Iako unutra nemate takav osjećaj, u crkvu navodno stane 10 000 ljudi. Gradila se 8 godina, od 1904. do 1912., i to od talijanskog mramora, s velikom zlatnom kupolom. Druga je to najveća pravoslavna crkva na Balkanu, nakon beogradskog Hrama sv. Save. Ujedno je i jedan od najtipičnijih motiva Sofije.
Crkva Sv. Nedelje postoji pak od 10. st., ali je kroz povijest često rušena i nadograđivana. Zadnje se rušenje dogodilo 1925., kada je skupina bugarskih komunista, protestirajući protiv zabrane njihove stranke postavila bombu koja je ubila 150 ljudi i poprilično oštetila crkvu. Crkva je u idućih desetak godina obnovljena i označava svojevrsni centar Sofije. Dok u Aleksandru Nevskom stoluje patrijarh BPC-a, u Svetoj Nedelji sjedište je sofijskog episkopa.
U blizini je i rotunda Sv. Georgija iz 4. st., najstarija građevina u Sofiji i jedna od najstarijih crkava uopće. Danas se, sasvim prikladno nalazi u dvorištu hotela Sheraton.
Centralna arterija Sofije bulevar je Vitoša, nazvan po brdu iznad grada, koje se nalazi točno u produžetku bulevara. Ovih su dana njegove padine obilno zasnježene. Nije ni čudo, noćna će temperatura navodno pasti ispod nule… Bulevar Vitoša u segmentima se pretvara u pješačku zonu, čime Sofija konačno dobiva sređenu i reprezentativnu infrastrukturu. Pod uvjetom da šećete bulevarom Vitoša gledajući samo pred sebe (dakle, ni u pokrajnje ulice, ni u pročelja zgrada), mogli biste povjerovati da je Sofija lijep i ugodan grad. Nažalost, nije. I bojim se da još dugo neće biti. Jedina povoljna osobina Sofije su mnogi parkovi i zelene zone, koji pružaju dobrodošao odmor i odmak od okolnih bezdušnih i manje dušnih zgrada. Eh, i nekoliko muzeja, od kojih sam ja još 2008. posjetio prirodoslovni muzej, najveći na Balkanu. I Dunkin’ Donuts, naravno. smile emoticon
U hostelu u kojem sam odsjeo, nekih 200-tinjak metara od Larga i crkve Aleksandra Nevskog, vlasnik je tip imenom Mark, po govoru bih rekao Nijemac, koji izgleda kao mješavina ostarjelog hipija i bajkera. Jučer sam ga čuo kako je spomenuo da je svojedobno hodao od Istanbula do Sofije i navodno mu je trebalo dvije godine. Bit će da se zadržavao putem, jer ipak to nije toliko dalek put. To su ti putnici do srži, ljudi koji su čitav svoj život podredili putovanju i ničem do putovanju. Čak i kada negdje stanu, kao Mark u ovom hostelu, opet su orijentirani na putnike. Ja vjerojatno ipak nisam takav, ja sam osoba koja voli imati gnijezdo u koje se uvijek može vratiti, iako mi nakon nekoliko tjedana postane pretijesno. Imao je Hrvoje Ivančić svojedobno dobar opis tog osjećaja – kada sam predugo na nekom mjestu, noge mi počnu puštati korijenje, koje me škaklja po stopalima i tjera dalje. Ovo putovanje za mene je svojevrsno predoziranje – ili ću nakon njega postati nepopravljivi putnik, ili ću se pak učahuriti u svoju komfornu zonu, odakle ću eventualno raditi izlete za produžene vikende u bliže krajeve. Jer putovanje doista jest kao ona droga koju vam stave u piće da biste ožednjeli – to je shareware nakon kojeg jednostavno morate kupiti punu verziju programa, ili zaključiti da je čitav program sranje i da se na njega više ne isplati potrošiti ni sekunde.
Jutros sam u hostelu upoznao Brazilca koji od rujna putuje u smjeru suprotnom od mojega – samo što on leti. Iz Brazila je krenuo u SAD, pa na Havaje, Novi Zeland, Australiju, jugoistočnu Aziju, a onda je letio u Tursku i sad još ima nekih mjesec dana za obići europske zemlje, a želio bi malo bolje upoznati bivšu Jugoslaviju, otići barem u Beograd, Sarajevo i Zagreb. Upoznao sam i sredovječnu Engleskinju, koja je živjela u Hong Kongu, na Novom Zelandu, a sad traži mjesto gdje bi otvorila umjetničku školu, pa se dvoumi između Bugarske i Francuske. E da, i glumila je u filmu s Kevinom Baconom, tako da sad imam Kevin Bacon stupanj 2. I još pozna osobno Richarda Osmana, suvoditelja britanskog Pointlessa.
Odlučio sam se da ću do Istanbula ipak busom, vozi 9 sati i kreće u pola 9 navečer. Jest da dolazi u rano jutro i neću odmah moći u hostel, ali u Istanbulu se vrijeme uvijek može dobro iskoristiti. Planiram ovaj puta skoknuti i do Prinčevskih otoka, to mi je svaki put promaklo… Ali o tome kad dođe vrijeme. Sada idem pokušati pronaći još pokoji tračak ljepote u Sofiji. A vidio sam i neki indijski restoran…

 

Photo: Krešimir Sučević-Međeral/PutOpija

About Krešimir Sučević-Međeral/PutOpija

Krešimir je rođen u Zagrebu prije nepunih 36 godina. Po struci je doktor lingvistike i hungarologije, zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te je svojedobno honorarno radio kao suvoditelj kviza “Tog se nitko nije sjetio” na RTL-u.Putuje od malih nogu, a intenzivnije od zaposlenja, 2006. Dosada je proputovao 38 država, uglavnom europskih, ali i Tursku, Iran, Gruziju, Armeniju i Kubu. Putuje redovno u vlastitom aranžmanu, sam ili u društvu prijatelja.

Check Also

baku10IMG_1100-1024x768

Grčka: Dojmovi

Nakon onoga što je nalikovalo skakanju iz jedne u drugu državu (5 država za 6 ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>