Naslovna / Putopisi i putorisi / Po svijetu i bliže / Gvatemala: Avantura zvana Chicken bus
04

Gvatemala: Avantura zvana Chicken bus


Gvatemala je raj za backpackere i adrenalin freakove. Puna je prekrasnih hostela usred ničega, a ljudi opijeni adrenalinom i extreme sportovima naići će na mnoge dobre i jeftine opcije: od jednostavnog canopya, do ronjenja po špiljama, vulkana i jungle trackova. Međutim, postoji jedna avantura koju većina Gvatemalaca, pogotovo onih siromašnijeg sloja, preživljavaju svaki dan. To je, najjednostavnije rečeno, javni prijevoz.

08

Chicken busevi ili camionete po domaći fasciniraju mlade backpackere. I vrlo je jasno zašto. Kada sam tek došla u ovu državu bila sam jednako oduševljena. Vozila sam se s camionetama satima, do drugih gradova, a jednom sam i odradila turu od 12 sati do Meksika. I to je jedno od iskustava koje ću pamtiti cijeli život.

Ovi autobusi su prepravljeni američki školski autobusi koji kada odsluže svoje u SAD-u odlaze na aukcije. Većina tih autobusa završe u Gvatemali ili malo manje u nekoj drugoj državi Centralne Amerike. Po njih dolaze iskusni vozači koji, nakon što ih kupe, odlaze na dugi put preko Meksika do svoje finalne destinacije. Taj put dobro je opisan u dokumentarcu La Camioneta, jer taj put kroz Meksiko nije niti malo lagan: od opasnosti od kradje, do korumpiranih policajaca u svakoj od saveznih država kroz koje vozač mora proći.

 

U Gvatemali većina javnog prijevoza je zapravo privatna, razne privatne kompanije ih kupuju i nakon što autobusi dođu u Gvatemalu ih prepravljaju (pimp my bus, kao u nekoj MTV emisiji). Svaka kompanija ima svoje boje, i svaka destinacija ima svoje kombinacije boja, kako bi ljudi koji ne znaju čitati mogli prepoznati rutu autobusa. Za svaki slučaj, tu je i ayudante, pomagač, koji stoji na otvorenim vratima i izvikuje destinacije, nagovarajući ljude da uđu upravo u njegov bus. Dekoracija je vrlo važna, pa tako osim šarenih boja vrlo je bitno imati određene naljepnice po autobusu: može Djeva Marija, može i Garfield ili Johhny Bravo,neka gola teta, ili sve skupa. Sa samo jednim pogledom na naljepnice možete skužiti što je važno vozaču u busu; većinom su to gole tete i Isus, razumljivo. Jednom mi je jedna žena dala savjet: “ulazi samo u autobuse koji imaju neku religioznu naljepnicu, ako vidiš nešto drugo, nemoj. Ovi religiozni su malo više obzirni prema putnicima.” Obratila sam pozornost na naljepnice, ali nažalost, nisam naišla na neku povezanost.

 

Od prošle godine Gvatemala je i ponosni vlasnik Guinessovog rekorda za najveći broj ljudi u jednom autobusu. I moram reći – nitko taj rekord nije zaslužio više od ove države. U jedan, naravno, chicken bus, uspjela je ući 221 osoba, dvije kokoši, i puno Gallo-a (na španjolski pijetao, u ovom slučaju najpoznatije gvatemalsko pivo). Možda ne toliko ljudi, jedno upola manje, svakodnevno se vozi u krcatom busu. U bus koji je inače prediviđen za 54 američke djece, ugura se najmanje 90 osoba. Zaboravite na osobni prostor. Zapravo, zaboravite na prostor. Jer ako ga ima iti malo oko vas, ubrzo ćete dobiti nečije dijete ili kokoš u ruke. Ako imate sreće da sjedite.

SAM_0298

Gvatemala ima problema s nepismenošću i niskim IQ-em. Osim očitih razloga, prilično sam sigurna da je jedan od i vožnja chicken busom. Mlade majke često svoju djecu nose u platnenim nosačima koje u gužvi prebace na leđa, i ta jadna djeca glavom udaraju u druge ljude ili u gorim slučajevima nešto tvrđe.

 

Brzina kojom voze busevi također je vrlo zabrinjavajuća. Gvatemalske ceste su groznom stanju, puna okuka i uzbrdica i nizbrdica, rupa na asfaltu i iskrivljenih ograda. Pejzaž koji gledaš iz camionete u većini slučajeva je toliko fascinantan, ali i nemoguć za uslikati dok se valjaš po autobusu kao loptica iz flipera. Nekad je dobro ako si stisnut između dvoje ljudi, pa sa svojim bokovima zajedno održavate ravnotežu. Kada gvatemalci ugledaju neko bijelo lice kako se gužva s njima, jako su ljubazni i znatiželjni. Priča sa susjedima na sjedalu je isto dio ove avanture. Tako sam imala priliku naučiti malo Kek’chia ili Kakchiquela, dva od 23 majanska jezika koja se još uvijek govore, naučila mnogo o stablima, hrani, gdje prevoze te kokoši ili svinje koje ti prave društvo u ili na busu, ili samo uspoređivala tradicije hrvatskih i gvatemalskih Jehovinih svjedoka. Svašta se da naučiti na tom adrenalinskom putu.

03

Quiche nazivaju gvatemalskim tibetom. Planinska regija Gvatemale, indigenous sela koja su zbog izolacije dobro očuvala svoju tradiciju. Gvatemalski tibet sadrži i najopasnije ceste u državi. Vožnja chicken busom osobito je opasna u toj regiji u kojoj su strašne nesreće puno češće nego u ostalim regijama, zbog velikih brzina prepunom autobusu otkažu prevruće kočnice. Domišljati vozači ove regije osmislili su i način kako da ublaže ovaj problem: na krov busa postavili su dvije bačve pune vode, koje sa gumom dolaze do kočnica i svako malo, kada je potrebno naglo zakočiti, “osvježavaju” kočnice kako ne bi pregorile. Ovaj sistem navodno su vidjeli neki gringosi, patentirali izum u SAD-u i sada zarađuju veliku lovu.

 

Naravno, backpackeri, mladi turisti, oduševljeni su ovom avanturom. I ja ih razumijem, i sama sam bia na njihovom mjestu. Međutim, kad ti ta putovanja postanu svakodnevnica, priča je malo drugačija. Pa krenimo s mračnijom stranom.

02

Britanski mediji nedavno su objavili listu najopasnijih poslova na svijetu. Neslavni broj 1 vrlo zasluženo dobili su vozači autobusa u Gvatemali, ostavljajući iza sebe na listi policajca iz Meksika, novinara iz Sirije ili rudara u Kini. Možete li zamisliti koliko je opasno? Samo u toj godini nasilnom smrću stradalo je 900 vozača. Osim nesreća, u kojima je poginuo manji broj od ovih 900, kompanije koje se bave prijevozom, a najviše vozači i pomagači, na meti su ucjenjivača, članova raznih mara, bandi, koje kontroliraju područja gdje prolaze autobusi, ponajviše u Guatemala cityju. Od vlasnika kompanija traže veliku količinu novca koju mjesečno moraju platiti , i ako ne učine to na vrijeme , polako, svaki dan jedan, napdaju i bez problema usmrćuju vozače autobusa. Iako su napadi isključivo usmjereni na vozače, nije rijetkost i da koji putnik nastrada kao kolateralna šteta.

 

Prošla je godina dana otkad sam se intenzivno vozila camionetom. Po Antigvi je ne trebam, a na ranču gdje sam većinu vremena koristimo automobile. Nedavno sam ih opet počela koristiti, otkad dio vremena radim u San Lucasu, na pola puta od Antigve do Guatemala Cityja. Upravo ta ruta često je na meti članova raznih bandi, koje svoje sjedište imaju u glavnom gradu, a spomen Antigve u novinama uvijek daje više pozornosti javnosti, zbog mnogo turista koji posjećuju ovaj gradić, ali i mnogo stranaca koji su odlučili živjeti ovdje, uključujući i mene. Bio je točno 15. srpnja, dan kada u Gvatemali na naplatu dolazi bono 14. Da, Gvatemala je država u kojoj radnici primaju 14 plaća, a neki političari u kampanji koja je trenutno u punom jeku spominju i uvođenje 15. plaće. Populizam ili ne, koliko je to dobro za državu ili ne, nekom drugom prilikom. Članovi bande, marerosi ili pandillerosi, najavili su napade na autobuse ukoliko sami ne dobiju svoju 14.plaću.

 

01Bila je srijeda, došla sam na glavni terminal Antigve kako bih uhvatila neki od buseva za Guatemala city. Međutim, svi busevi bili su uredno parkirani, zatvorenih vrata, a vozači i pomagači družili su se ispred. Odlučili su ne voziti danas za glavni grad. Nakon što su marerosi najavili napade (osim što traže svoju ucjenjivačku 14.plaću, ovi dani u godini su dobri i za pljačku, pošto svi nose extra novac ) predstavnici prijevoznih kompanija otišli su na savjetovanje kod policije. Policija im je obećala da će sutradan svaki autobus na ruti Antigua – Ciudad de Guatemala imati po jednog policajca u autobusu. Svaki dan već od 4 ujutro su u punom pogonu. Kada sam došla na terminal, oko 7 sati ujutro, vozači su nezadovoljno mahali glavama i objašnjavali ljudima kako ne žele ići jer ih je policija, khm, zeznula. Ljudi su počeli tražiti alternative: u svaki pick up truck naguralo se 20-ak osoba, a fleterosi, vozači, naplatili su rutu 3 puta skuplje od uobičajene cijene. Sutradan sam opet pokušala. Došla sam na terminal oko 7:15, malo kasnije nego inače. Na samom izlazu sa terminala, u 7.aveniji stajao je zaustavljen autobus: marerosi su napali i propucali vozača, koji je, srećom, ostao živ. Svi ostali autobusi nakon toga odustali su od vožnje i taj i sljedeća dva dana.

05

Camionete ili chicken busevi za mene su pravo ogledalo Gvatemale: oduševljeni stranci opjevavaju šarenilo autobusa, opisuju vožnju kao nezaboravnu avanturu (i zaista, tako i je), dok je stvarnost ipak malo mračnija. Ovo je država svih boja na spektru, od onih vedrih i najsvijetlijih pa do tmurnih boja koje ti izazivaju knedlu u grlu i suzu u oku. Dok završavam ovaj članak pojavila se nova vijest – 3 odvojena napada u Guatemala cityju i 4 mrtve osobe sve u dobi od 19 do 29 godina. Tko zna, mozda ove godine gvatemalci sruse jos neki rekord.

About Ana Vrsalović/PutOpija

Studij filozofije i sociologije, učenje ruskog, volontiranje u udrugama, a zatim i u Poljskoj gdje je pomagala izbjeglicama iz Čečenije, tražili su od Ane nešto kao - još više, još dalje. Vodeći se tim jednostavnim riječima Ana je trenutno dovoljno daleko - u Gvatemali. Budući da je put između svih država našeg planeta zapravo jako kratak, tako se lako i putuje od volontiranja u sirotištu, predavanja engleskog, pa do poučavanja drvodjelskih vještina... Sva ta znanja Ana trenutno upotrebljava ne bi li u tamošnjoj zajednici razvijala nove socijalne projekte... Kako joj u rukovniku uvijek stoji jedan od najljepših Andrićevih napisa - "Nikada vise ne planiram. Ja samo zivim ovaj zivot. Ponekad kako zelim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje zivot. Sitnice su sreca. Zato ja volim male stvari.I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem jos po neku setnju izmedju ocekivanog I neplaniranog." - kao neki tajni putokaz koji ne poznaje neuspjeh - ostaje nam samo uživati u pričama koje će nam Ana donositi iz ovog prekrasnog dijela svijeta - iz Srednje Amerike.

Check Also

Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe

U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>