Naslovna / Vijesti iz povijesti / David Bowie – čovjek koji nije volio avione
1_35

David Bowie – čovjek koji nije volio avione


Major Tom, čovjek koji je došao na naš svijet nekim čudnim slučajem. Mali princ, izgubljen na ovoj stranoj planeti, spas je našao u glazbi i umjetnosti neprestano usmjeravajući pogled u zvijezde, prema svemiru.

Zanimljivo, čovjek koji je „godinama lutao i lutao“, nije volio avione. Zapravo ih se bojao. I to ne oduvijek, već od 70-ih godina kada je doživio oluju u zrakoplovu i nakon toga odustao od zračnog prijevoznog sredstva. Sasvim su mu dobro poslužili brodovi i vlakovi. Kada su ga jednom prilikom pitali kako mu je agorafobija promijenila život, on je rekao:

„Sada pišem o svemiru, umjesto da u njega idem“

Zbog agorafobije ne samo da nije letio, već je izbjegavao i boravak na visokim katovima. Ponekad su mu ti strahovi stvarali probleme, kao npr.,  kada mu se na turneji po SAD-u pokvario auto. Naravno, kako to biva, zaustavio se između dva grada, na čistini, bez ijedne trgovine, telefona ili benzinske crpke. Jedino što je njemu i suputnicima preostalo je stopiranje do cilja, odnosno Memphisa. Međutim, nije bilo puno vozača koji su željeli povesti čudnu gomilicu u svjetlucavoj odjeći i s neobičnim frizurama. Napokon je stala nepoznata djevojka koja ih je povezla, a da pojma nije imala tko su oni. Kada je saznala, oduševila se i umjesto novčane naknade za benzin, zatražila kartu za koncert.

David je volio putovanja, a naročito ih je započeo prakticirati u braku s Iman. U njoj je našao srodnu dušu u svemu, pa i u žudnji za putovanjima. Na putovanja je često nosio i svoju drugu ljubav – knjige i to u ogromnim količinama. No, osim što je putovao po svijetu, on je redovito putovao u svojim tekstovima i pjesmama. Vječita fascinacija s nezemaljskim, pomalo irealnim i avangardnim, nije ga napuštala od samih početaka karijere. Putovao je kroz glazbene stilove, ali i osobne transformacije. Nikada nije bio isti. Odbacivao je i predefinirao glazbene, modne, umjetničke i seksualne etikete. Otvarao je oči. U pjesmama je često putovao i kroz vrijeme, koristeći putovanja kao metafore. Njegova alterega bila su Zvjezdana prašina, Mršavi bijeli vojvoda…Ni jedan od njih ni vremenski, ni tjelesni nisu pripadali ovdje. Tekstovi koje je pisao putovali su i u vremenu.

O svemu tome dale bi se ispisati stranice teksta, ali zaustavit ću se na jednom „mitskom“ Bowiejevom putovanju: onom u SSSR. Putovanje je bilo stvarno, ali godinama nitko nije vjerovao u njega jer se odlazak zapadnjačke zvijezde u udaljeni Vladivostok činio nerealan. Naime, luka je bila zatvorena za strance do 1992. godine, a on se na put Transsibirskom željeznicom zaputio 1973. U intervjuu koji je dao davne 1974. godine na pitanje Dick Cavetta kako dolazi do svojih ideja, da li snovima ili vizijama, Bowie je odgovorio da inspiraciju nalazi u putovanjima. Istaknuo je kako ima sreće da odbija putovati avionom, pa se zato, putujući vlakom i brodom, može više uživjeti u krajolike i ljude. Tada je i spomenuo put u SSSR, kojim je završio svoj slučajni put oko svijeta. Zbog ograničenog izbora prijevoznih sredstava, Bowie je do SAD-u doputovao brodom. Proputovao je SAD autobusom i vlakom, a zatim brodom doputovao u Japan. Kako bi se vratio u London, morao se ukrcati u Vladivostoku na Transsibirsku željeznicu do Moskve, zatim vlakom do Pariza i konačno u London. S njim je putovao prijatelj iz djetinjstva  i prateći vokal Geoffi MacCormack, koji je snimio niz fotografija, kasnije objavljene u knjizi  „From Station to Station: Travels with Bowie 1973-1976“. Igrom slučaja s njima je putovao i novinar Robert Musel , a kasnije im se pridružio i fotograf Leee Childers.

Bowie je u to vrijeme pisao za tinejdžerski časopis Mirabelle tekstove u formi pisama. Pisma su nespojiva s osobom Davida Bowieja, poprilično su naivna, slatkasta i štura. Čitajući zapise, dobiva se osjećaj da pisma piše neki klinac koji je prvi puta vidio more. Ipak, ona su uz zapise njegovih suputnika, dobar izvor rijetkih podatak o Bowiejevim dojmovima s puta Transsibirskom željeznicom.

Put je započeo brodom Felix Nzerjinski kojim je dva dana plovio od luke Yokohame u Japanu do Nahodke u SSSR-u. Bowieju se put svidio, pa je oraspoložen, sasvim neplanirano održao kratki koncert za putnike koji je jako dobro prihvaćen. Nakon toga su se ukrcali u vlak u Nahodki koji opisuje poprilično uzbuđeno: „Bio je fantastičan – da ste ga bar vidjeli! Riječ je o starom francuskom vlaku s početka stoljeća, urešen najljepšim furnirom, ovalnim ogledalima i baršunastim kaučima. Zaista kao da je izašao iz romantičnog romana ili filma.“ No oduševljenje je bilo kratka daha, jer su se  u Kabarovskom morali prebaciti u drugi vlak, koji će ih voziti cijelim putem, a koji je bio sav u aluminiju i laminatu.  Ipak, Bowie i njegovo društvo imali su posebnu uslugu, jer su se ipak vozili u prvoj klasi. Cijelo vrijeme su na raspolaganju u kupeu imali dvije poslužiteljice: Danju i Nadju. One su ih nudile čajem i hranom, te pri stajanju na postajama kupovale kefir koji je Bowie jako volio. On ih opisuje kao jako ugodne i cijelo vrijeme nasmiješene djevojke. Njegovi suputnici su dobili malo drugačiji dojam, pa su izjavili da su bile namrgođene sve dok ih Bowie šarmom i pjesmama nije odobrovoljio. Naime, on im je dugo u noć pjevao dok su one uživale u glazbi, mada nisu razumjele ni riječ engleskog jezika.

Bowie je izazivao čuđenje u vlaku, kao i kasnije po Moskvi. Kako Geoffi piše, bili su  „najnakazniji šou u gradu“. Bowie je većinu vremena provodio u kimonu, osim kada bi odlazio na objede ili sišao s vlaka na željezničkim postajama. A tada se nimalo nije prilagođavao sivom okolišu. Kada ga je novinar Musel prvi put ugledao u vlaku, opisuje ga kao visokog, mladog, vitkog mladića, sa svijetlo crvenom kosom, u svjetlucavoj majici preko koje je nosio plavi kaput. Kada je jednom sišao s vlaka u sličnoj kreaciji, vojnici su ga gledali u čudu. Odmah su zaključili da dolazi sa  zapada, jer se „takve stvari mogu dogoditi samo na dekadentnom zapadu“. Kada su Bowieju preveli njihovu „modnu kritiku“ poprilično se uzrujao i rekao da ga zanima što bi rekli kada bi saznali da je već pozvan da održi koncert u Rusiji. Prvi i jedini koncert je održao tek 1996. godine.

U vlaku su putnici dobili propagandnu literaturu za čitanje. Osim knjige  “Marx, Engels and Lenin on Scientific Communism” dobili su i  informativne letke s uputama što smiju raditi i fotografirati, a što ne, te letak s žestokom osudom crtića Tom i Jerry. Objašnjeno je da je crtić morbidan, ponižavajući i opasan po razvoj djece. Bowie će se još nekoliko puta susresti sa cenzurama i zabranama. Jednom prilikom je  ugodan razgovor s ruskim intelektualcem završio neugodnom šutnjom kada mu je David poželio pokloniti knjigu o japanskoj umjetnosti. Intelektualac je u paničnom strahu poklon odbio, jer se knjiga nalazila na popisu zabranjenih. No, tu nije kraj ne tako zgodnim anegdotama s putovanja. Na željezničkoj postaji u Sverdlovskoj oblasti Bowie je izašao van s prijateljem Leeejem. Odlučili su se fotografirati, ali u krivom trenutku jer se u blizini nalazio KGB-ovac. Pošto je slikanje vojnih osoba zabranjeno, on je pokušao na silu Leeeju oduzeti film i kameru. Bowie je nastavio snimati svojom kamerom, a Danja i Nadja su ih uvukle u vlak koji se već počeo kretati, te ih tako obojicu spasile od sigurna zatvora.

Bilo je tu još bliskih susreta s pijanim Rusima, no svi su završili bez težih posljedica. Ipak, Bowie piše kako je neljubaznost i netrpeljivost rasla udaljavanjem od Sibira i približavanjem Moskvi. Sudari kultura su bili česti. Bowie se neugodno iznenadio „jednakosti“ među spolovima, odnosno način na kojima se ženama daju muški poslovi. Primijetio je: „Probudio sam se kada smo stali u sred noći i kroz prozor ugledao tri starije žene odjevene u prošivene jakne i teške čizme, dok su u rukama nosile kante s uljem. Vani je bilo ledeno hladno. Baš me zanima što bi Ženski pokret rekao na to.“ Osim toga, Bowie je zamijetio da u Rusiji žive mizerno: „ Kada bi zaratili s Rusijom, oni bi pobijedili. Već žive u ratnim uvjetima.“ Razočarao se i ponudom suvenira u Moskvi jer je uspio pronaći samo donji veš i sapune. Cijena čokolade je bila u rangu najskupljeg nakita, te je Bowie prokomentirao: „Uzmu sve od tebe. I ako uspiješ nabaviti jednu malu čokoladicu, čuvaš je kao najveće blago.“ Spominje i loše higijenske uvjete na putu zbog čega su jedva čekali povratak u Europu, odnosno Zapadni Berlin kako bi se konačno okupali i prigodno odjenuli. No, procurila je vijest o njihovom dolasku, pa ih je grupa fanova čekala na kolodvoru. Našminkana i odjevena u svjetlucavu odjeću, grupa je zastala u šoku ne vjerujući da je taj blijedi i nenašminkani lik onaj „njihov“ David Bowie.

No, vratimo se na dojmove s puta. Nisu bili svi tako crni. Bowieja je oduševljavao pogledi kroz prozor. Vuk koji je trčao uz vlak je jedan od prekrasnih prizora koji mu se usjekao u pamćenje. Iako opisuje djevojke kao ružne, a cigarete kao „smrtonosne paliteljice grla“, Rusi su ga znali i iznenaditi simpatičnošću. Jednom prilikom kada je tražio otvarač boce da otvori mineralnu vodu, uslugu mu je ponudio nepoznati vojnik otvorivši bocu svojim čeličnim zubima. Davidu su se svidjeli ljudi, pa navodi kako su ranije navedeni incidenti zapravo nezamjetni. Za njega su Rusi, u globalu, ostavili dojam gostoljubivih domaćina koji se trude zadovoljiti goste i ostaviti dobar dojam o sebi i svojoj zemlji. Također je zamijetio da na svaki poklon uzvraćaju barem nekom sitnicom. Što se krajolika tiče, David je bio očaran sibirskom divljinom, netaknutošću i jednostavnim životom koji ljudi tamo žive. Za njega je to bio „pogled u drugo doba, drugi svijet“.

U Moskvu su stigli 30. travnja, taman za proslavu Prvog maja. Bila je to veličanstvena i zastrašujuća vojna parada koju je Bowie gledao s prozora u hotelu Intourist, današnjem Riz-Carltonu. Nakon dva dana boravka u Moskvi, krenuli su dalje na put, no utjecaj viđenog u Rusiji ih nije napuštao. Došavši na „sigurno“, odnosno u Zapadni Berlin, Bowie je rekao: „Samo želim kući , sjest i gledat TV. Nakon što sam vidio svijet, prokleto sam prestrašen kao nikad u životu.“

Kako je prije izjavio da ga putovanja inspiriraju na pisanje pjesama i kako često u vlakovima sklada i piše, unoseći u pjesme duh zemlje kroz koju prolazi, na pitanje novinara  razmišlja li napraviti i album inspiriran putem kroz Rusiju, Bowie je odgovorio: „Kada bi napisao, mislim da bi to bio moj zadnji album.“

Ipak, godine 1974. izdao je konceptualni distopijski album „Diamond dogs“, mješavinu Orwellovog romana „1984“ koji opisuje totalitarno futurističko društvo  i osobnog viđenja postapokaliptične budućnosti.

Slučajnost?

About Tena Leko/PutOpija

Check Also

Malnar--u-dzungli

Željko Malnar – putopisac (u) samoga sebe

U opraštanjima od Željka Malnara pročitao sam i vidio mnogo stvari koje kao putnik i ...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>